Upoznala ga je jednom,
tamo negdje na kraju grada,
krajem jednog napornog dana
u jednom osrednjem kafiću.
Sjedio je za okruglim stolom,
sa prijateljima, na piću.
Pogled je podigao
svojih plavih očiju,
boje plavog mora
sa zelenkastim odsjajem
dalekih oceana.
Dugo ju je gledao,
a potom upitao
„Jeste li sama?“
Nakon kratkog vremena
o svemu su već razgovarali.
Rekao je da je u vezi
ne baš ozbiljnoj, ali ipak vezan,
da je dugo već u braku
ali da nije sretan.
Obje su ga voljele
brinule se o njemu.
Obje su pisale pjesme
namijenjene samo njemu.
O njegovim očima boje neba
punih suza bisernica.
Život mu je bio savršen,
imao je sve što mu treba.
Onda, jednog dana,
one su se srele.
Na kavi, uz jedno gorko piće
otkrile su jedna drugoj
svaka svoj dio priče.
Uz šalicu kave shvatile su
da on nije uopće muškarac
nego običan ljigavac.
Prošle su godine.
One su i dalje pisale pjesme
priče i romane,
o osjećajima i vezama,
a on je i dalje,
dane provodio u kafićima
i žalio se prijateljima
na svoju tužnu sudbinu
i o životu sa živčanim ženama.>