Kao alternativa svim kvazirevolucionarnim i kulturnim događanjima u gradu Zagrebu na djelu jest jedan vrhunski kulturni happening. Već i vrapci na grani (ako se nisu smrzli) znaju da traje internacionalni festival dokumentarnog filma Zagreb Dox.
Unatoč lošem vremenu, krizi (kako onoj ekonomskoj tako i moralnoj) održava se jedan od najznačajnijih i naravno najprestižnijih regionalnih filmskih festivala (govorim to unatoč njegovom internacionalnom predznaku).
Traje ima već 3 dana. Na menuu od 150 filmova (u čak 10 programskih cjelina od kojih su najpoznatije: međunarodna, regionalna konkurencija, kontroverzni dox, happy dox, Dox događanja, teen dox itd ) koji se neprestance vrte u 5 dvorana Movieplexa Zagreb našlo se i podosta ima izuzetnih filmskih ostvarenja. Tome u prilog govore i kolone raznih posjetitelja kojih je oš uvijek više od onih na trgovima diljem Hrvatske potaknutih od Facebooka.
Za primjetiti je kako na festival dolaze neki novi (teško je to reći klinci) ali svakako ljudi koji inače ne idu po festivalima. To je posebno razvidno jer zuje na projekcijama i "nestručno" (govorim bez namjere da zazvučim kulturno snobovski) i "neprimejereno" komentiraju neke zanimljive detalja na filmu. Recimo primjer za to mi daje neposredno iskustvo projekcije "Erotic man" Jorgena Letha koja je bila dupkom ispunjena ženskim rodom (rekli bi opet stereotipno sklonog dobroj erotici). Film osim što daje stanje stvari jednog ostarjelog "šajsera" koji pokušava oživjeti svoju seksualnost po posljednji puta i doživiti voajerističko uzbuđenje je krenuo na to putovanje vjerojatno doživeći loš ljubavni klik sa nekom Dankinjom u svojoj ranoj mladosti pa je u nekom osvetničko/iskompleksiranom zanosu krenuo jašiti diljem svijeta i ljubovati sa egzotičnim ljepoticama u mjestima značajnim i poznatim kao sex turističke odrednice. Njega najmanje treba (kao što su to učinili danski mediji) osuđivati ili kako su dvije poblajhane plavuše ispucanih vrhova vlasišta (pitate se zašto to komentiram pa bio sam u redu iza i jedino što sam u odsjaju ekrana mogao primjetiti su bili vrhovi njihovih tjemena) posprdno ismijavale i komentirale tijekom filma. Naravno to je kao i svaki drugi komentar dobro došao, no on je osim što je prizeman i motiviran ljubomorom spram ljepotica s filma (opet se potvrdio još jedan stereotip). Na filmu osim ljepote protagonistica treba pohvaliti i odličnu kameru. Unatoč popodnevnom terminu bio je iznimno posjećen te bih dodao kako je zaslužio i kontroverzni pečat čisto toliko da još malo ali zasluženo digne medijske prašine i zagolica znatiželju gledatelja.
Iako sam se zarekao da neću gledati niti jedan uradak domaćih autora na festivalu (zato postoji opravdani razlog koji nije vezan uz neku lošu predrasudu spram domaćih autora već će i na slijedećim Danima hrvatskog filma svi ovi domaći dokumentarci biti ponovno prikazani) našao sam se uhvaćen u logičnoj zamci postavljenoj strane onog koji je slagao programsku plahticu i odlučio sam se za jedan domaći autorski uradak. Riječ je o odličnom ostvarenju Silvestra Kolbasa "Ratni reporter" koji nije u konkurenciji (uradak je Factuma koji stoji iza samog festivala pa da ne bi došlo do sukoba interesa). Dvorana naravno prepuna domaćih lica i pokojeg iz bliskog nam inozemstva je nestrpljivo iščekivala dokumentarac jednog od sudionika Domovinskog rata gospodina Kolbasa. Film ima glavu i rep. Lijepim narativnim tonom nam se pojašnjavaju dvje paralelne, i za lik samog HTV-ovog ratnog reportera S. Kolbasa (čovjeka koji se pretjerano ne pojavljuje na platnu), od presudne važnosti radnje. Pri tome mu treba odati priznanje jer kao rijetko koji autor u Hrvatskoj ima hrabrosti tako se ogoliti pred gledateljima. Film priča priču o autorovu životnom traganju i jednom raspadanju kako samog autora na obiteljskom planu tako i na onom osobnom kroz proživljena ratna događanja u rodnim mu Vinkovcima. On je i svojevrsna isprika i pojašnjenje obitelji, čovjeka koji kako sam za sebe kaže slabo se služi riječima, što mu se zapravo dogodilo i zašto je sve pošlo po zlu. Ove zadnje retke kratkog osvrta na film koristim da odgovorim svojoj kolegici iz Večernjeg lista koja je gromkim glasom priupitala samog autora na kraju filma u Q and A sessionu festivala da li su se izuzetno potresni kadrovi njegova filma prikazivali na HTV-u tih dana. Moj odgovor kao nekog koji je to jako živo pratio onomad, ne nisu no niti Ameri ne prikazuju takve slike iz Iraka ili Afganistana jer su po prirodi izuzetno ljigavi i mučni (a i sama kolegica je počesto koliko vidjeh smicala pogled s platna kada bi isti takvi uslijedili).
Poslije je uslijedio film "Arapska privlačnost" iz programa Kontroverzni Dox. Meni nerazumljiv odlazak bivše feministice u vrlo konzervativnu sredinu arapskog svijeta, Jemen i udaju kao druga žena za jednog lokalnog turističkog vodiča (no tko sam ja da sudim ženski ukus ... to jest takvo i gotovo). Ona daje naime neko nemušto i meni jedva shvatljivo objašnjenje no možda je već za snimanja bila pod utjecajem šerijata i pazila je što govori da ne povrijedi osjećaje svoje nove obitelji. Ono što je bitno da je sretna, a tako ona tvrdi da jest. Film je više monoton i predugačak te se time gubi što na tečnosti a definitivno i na kontroverznosti tj. kulturnom šoku koji je autor htio očito postići.
Jučer, u srijedu je bio izniman dan po naslovima. Tako da je iznimno teško se odlučiti između favorita dana. Bili su tu "Wikileaks" (ili "Wikirebels" ... engleski naziv filma koji je nekolicinu meni susjednih gledatelja doveo u nedoumicu da li su na pravoj projekciji), "Deponija" i "Kauboju, kotrljaj se".
Ajmo ovako ... prva dva su totalna depra i ubila su me da od mene samo ostala mrlja na kino stolici, a Rappin Cowboy mi je udahnuo život kao pretpostavljam i ostalima u dvorani i da ne zaboravim krešendo na kraju su imali čast udarati navijači Bilogorca iz Svetog Trojstva tj. Kelti koji su svi došli ispratiti svoj film "Kelti". Odličan i superuspješan filmski četvrtak.
Post je objavljen 03.03.2011. u 14:01 sati.