Pošto uvijek pišem dugačke postove, a prvi mi je bio iznimka, vrijeme je za jedan duži. Nedavno sam razgovarala s Ivanom, jednom od moje dvije najbolje prijateljice, koja je zabrinuta za mene i moje zdravlje. Mi svaki dan razgovaramo o nečem, naravno, ali ovo izdvajam i pišem ovdje jer je stvarno problem. Naime, preživčana sam i neke stvari preozbiljno shvaćam za svoje godine. Od svoje 12. godine sam se trudila da ne budem balava zato jer su tada započinjali moji pravi problemi i morala sam se znati nositi s njima na pravilan način. A drugi razlog je taj što me balavost jednostavno oduvijek živcirala, kao i masa drugih stvari povezanih s tinejdžerima, odnosno panjevima kojima sam okružena. Nema mi gore stvari nego kada neka glupačica iz mog razreda dođe i pravi scenu zato što joj tata neda da ide u grad. Alooo ženska, nije smak svijeta! Nije to najveći problem koji čovjek može imat! Otkači jbte. Nego, posljedica te moje živčanosti su pogriženi nokti i živčani slomovi tipa onoga kada buljim u ekran monitora bez ikakve trunke života u sebi i suze mi se slijevaju niz lice a da ja to ni ne želim. To ne zna nitko osim mojih roditelja jer su oni uz školu i panjeve u njoj i razlog tome, te mojih najboljih prijateljica. Pred drugima sam uvijek normalna, odnosno, pred starijim ljudima pristojna mlada osoba koja ima sve vrlo dobre i odlične ocjene, a pred vršnjacima opičena i vulgarna, uvijek bila i bit ću. Moja normala, da. Dobro, vide ovi panjevi u školi da sam živčana, to je nemoguće ne zamijetiti, a i takvu me poznaju godinu i pol otkad smo u srednjoj, no nemaju pojma tko sam ja. Jedino me Ivana i Barbara poznaju baš u dušu. Znaju što radim, što volim a što ne, što želim, ma sve. Govorim im sve to zato jer ih volim i vjerujem im. A Ivana, koja je puno starija i ozbiljnija od mene i moje Barbare, vidi moje probleme i onaj osnovni problem i pomaže mi da ih riješim. Ima pravo kada kaže da se ne smijem toliko živcirati, ali kada to nisu sitnice. To nisu neke gluposti na koje ja pizdim a tipa su: "Joj, ostavio me dečko s kojim sam bila 6 dana u vezi a silno ga volim tako lijepog i mladog, ima samo 13 godina, i još nikad nije čuo za dlake po prsima i sad se idem ubit koliko sam jadna.!" Ne! To nisu takva balava posla. Muka mi je od takvih stvari. Moji problemi dolaze iz kuće. Roditelji se dosta svađaju, ali bez vikanja i bez tučnjave i takvih stvari, već se samo svađaju, no svejedno to mene ubija. Ubija me svaki tren zato jer sam ja u sve to upućena. Ajde da ja nemam pojma kad tata nešto krivo napravi, krivo potpiše neki papir i onda odmah strka u kući, ali imam. To meni ne bi trebalo biti važno jer je stvarno glupost, a i radi se o poslovima odraslih i zaposlenih ljudi, no ja uvijek saznam o čemu se radi. Stvarno sam jako upućena u sve što se dešava u kući, i to meni jako škodi. Ali ajde, bar se ne tuku i nikad se nisu rastavljali. Uvijek JA sve riješim dogovorom. Tako ni mene nitko ne tuče, ali uvijek netko nešta prigovara. Uvijek nešto. Mama pizdi zbog sitnice kao što je pušenje, tata zbog nečeg sasvim drugog, i uvijek netko nešta prigovara. Ali to je normalno za roditelje i dijete tinejdžera. No svejedno. Ja nisam kao njih 80% i više na ovom svijetu. Istina je da radim nedopušteno, ali nemaju pravo prigovarati mi za većinu stvari zato jer nisam balava i izvršavam svoje obaveze na vrijeme i imam pravo raditi nešto lošije nego inače. A i svemu su krivi oni. Drugi problemi dolaze iz škole. Vrlo dobra, odlična sam učenica pa uvijek netko nekog Boga traži od mene. Stalno nešto tražeee. Ubija me tooo. "Idite u kurac!!!" - Trenutak nakon kojeg me svi pogledaju i opet za sekundu nastave po svome. Dečki igraju picigin s papirom, druga skupina karta i sluša muziku za jednim stolom, jedna skupina cura samo sjedi na mjestu i šuti, a ima i skupa razrednih drolja koje su usput i sprdnja. Misle da su nešto posebno, ljepotice, ovo ono, a zapravo su nitko i ništa. Niti su lijepe niti pametne. Ali spašava ih to što imaju hrpu para i super će proći u životu bez imalo muke. -.-
Uglavnom, sve su to čudaci. Mrzim čudake. Užasno me nerviraju. Ahh, meni sve ide na živce. Pogotovo kad sam već živčana. Ali kad sam dobre volje, onda je sve odlično. A ja sam svaki dan i dobre volje i loše. Mijenjam raspoloženje u sekundi. Ja uvijek ista, bez promjene. Nadam se da neću s 25 završit sijeda i u ludnici. -.-
Post je objavljen 02.03.2011. u 11:15 sati.