Jeste primijetili kad se pojavi superzgodna cura u društvu da svi frajeri počnu plesati oko nje? Svaki je želi zabaviti, pričati s njom. Međutim, isto takvoj najzgodnijoj nepoznatoj curi u disku malotko će imati muda uletiti. To je tako, tek sam posljednjih godina zapravo shvatio da nakon 21. godine malotko ima volje ili muda prilaziti nepoznatim ženama i na njima graditi svoju ljubavnu karijeru. Taj nizak postotak uspješnosti ''cold approacha'' ubija moral muškaraca pa bježe od njega, ili ga koriste samo ako su ekstremno pijani.
Za mene su uleti nepoznatim curama, bilo u pravom životu ili na internetu, jedina opcija. Nemam širok krug prijateljica, od kojih bi mogao eksploatirati frendice i poznanice ili kak već to ide među prosječnim normalnim ljudima. Muško-ženska prijateljstva mi ne leže, simple as that. Kad i želim od cure napraviti frendicu, onda ona to odbija. Ili obratno. Misija teža od seksa sto puta. Pa mi ostaje ovaj teži, ali viteški dostojanstveni put do uspjeha, u kojem valja ustrajati.
Mjesec veljača bio je katastrofalan za mene. Podsjetimo, nakon što sam zbario u Aquariusu sredinom siječnja srušio sam se u krevet i dva tjedna proveo u njemu. Na početku veljače donio sam idiotsku odluku da se želim čeličiti uletima u hladnom Saloonu. Pokazalo se da tamo nije problem uletiti, ali je besmisleno. Iziskuje previše truda, a na rezultate treba čekati i čekati. Jadno. Također sam poželio krenuti redovito na narodnjake, no nisam dobio nikakvu potporu wingova. Općenito, suradnja s wingovima cijeli je mjesec bila loša. Srijedom sam izašao samo jednom i bilo je jako hladno u Gjuri.
Osim po disko klubovima, okušao sam se na ''speed dating'' turniru. Tamo se uvjerljiva 3-0 pobjeda nad Barakudom pokazala pirovom. One dvije lošije ženke mi se srećom nisu uopće javljale, a s najzgodnijom tamo je odmah puklo. Brzo sam izgubio živce i više joj se nikad javio. Fuj. Na internetu gotovo da uopće nisam djelovao, nisam imao vremena zbog raznih poslovnih obaveza. A nisam uspio ni ugovoriti spoj s fitnes trenericom kojeg ugovaram već dva mjeseca. Nakon odličnog prosinca i siječnja ovih 28 dana su bili veliko razočaranje…
Ali sada sam spreman za rat koji slijedi ovog proljeća i ljeta. Nagomilao sam ogromne količine novaca na računu, kao da se sprema nuklearni rat, spreman za 31.5. kao ključan datum moje karijere, nakon kojeg bih mogao biti nezaposlen ili dobiti poboljšani ugovor. Dokazujem svaki dan da sam najbolji na poslu, zarađujem sa strane, borim se kao lav u tom aspektu života.
Što se ljubavnih snova tiče, više nema vremena ni za lijenost ni za neodlučenost ni za odlaske na fancy mjesta i divljenje kak su tamo cure sređene i zgodne. U Khalu dolaze jebeni komadi subotom navečer. Do I fucking care!? Žena koja ne želi sa mnom u krevet ili barem popričati više ne postoji, makar imala i najbolje tijelo i facu ikad viđenu.
Od sada pa nadalje traže se samo i isključivo rezultati. Ništa drugo nije bitno. Ni dojam ni igra ni mišljenje okoline. Ne želim biti jedan od promatrača, živjeti u beskonačno velikom hrvatskom klubu ljudi koji dopuštaju da život prolazi pokraj njih, a jedino što znaju je komentirati, kritizirati i eventualno dobacivati. Jebeš prodavače magle. Jebeš fejkere. Dok imam ove ruke i ovaj mozak želim nešto stvoriti, postići, učiniti sa svojim životom.
Arsene Wenger je dobio otkaz. Debakl u finalu Carling kupa je učinio svoje. Dobio sam novog trenera koji ima nove metode rada. I želi me vratiti na pobjedničku stazu, na korak od najfinijih snova kojima sam bio tako prokleto blizu prošlog ljeta…
Post je objavljen 02.03.2011. u 00:07 sati.