Marketing
Trebam li doći sutra na prosvjed?
Dosad nisam sudjelovao, zbog ograda i dilema, koje sam iznio u svojem prvom komentaru o tome prije tjedan dana: Rušiti Vladu - dapače! Ali što onda?. Ono čega sam se plašio kulminiralo je u subotu, o čemu sam pisao u nedjelju: Mi smo odgojili te huligane.
Sada, da li da se priključim, kako organizatori "facebook revolucije" pozivaju, jer jučer ih je ipak, na početku, bilo tek nekoliko stotina - mnogi su se "u hodu" pridruživali - potrebno je sada, da bi se inicijativa zadržala, broj povećati?
S jedne strane - to je neka vrst moralne obveze, s obzirom da su se sudionici u ponedjeljak ponašali, kao da su čitali ono, što sam pisao u nedjelju i doslovno prihvatili i provodili. Neki vjerojatno jesu, jer je bilo 2000 hitova na mom blogu (koji objavljujem, lukovo, na dva mjesta! 
) u manje od 24 sata, plus na pollitika.com, plus ga je prenio monitor.hr, plus facebook.
(Međutim, koliko sam mogao razabrati, nije bilo fiksnih vođa jučer, niti neke čvrste organizacije - "u hodu", doslovno i figurativno, zajednički su se donosile i provodile odluke - jedna vrsta participativne demokracije na djelu. Iako očito o tome nije postojala unaprijed svijesna koncepcija i namjera, čini mi se radi u bitnom o istom procesu, koji sam istakao u komentaru o blokadi fakulteta u svibnju 2009. Studentski plenum kao "kolektivni intelektualac".)
Za taj tekst sam puno sati rada uložio, surfajući okolo, čitajući stotine komentara, gledajući videoe, razgovarajući s ljudima... i sjedeći "u fotelji" (zapravo, starom uredskom stolcu) i razmišljajući. Posao, u kojem se dugo uvježbavam!
S druge strane, iz iste činjenice možda se može izvući i suprutni zaključak: netko mora sjediti sa strane (ili "promatrati odozgo", da sagleda cijelu sliku), razmišljati i davati savjete; koliko god možda to zvučalo elitistički i umišljeno, kako mi je već i zamjereno - da sebi uzimam ulogu "arbitra". To jest točno. (U teorijima pacifizma i nenasilne akcije, stara dilema između moraliziranja i činjenja.) Ja nisam dobar operativac. Nedavno sam pisao o tome. Može se reći da sam u nekom smislu riječi moralist.
Tašt sam ali ne i ambiciozan, uopće nemam želju biti vođa (što je želja koju recimo ima Ivan Pernar, to sam vidio ubrzo nakon što sam ga upoznao - travnja 2009., na hodniku Filozofskoga fakulteta za vrijeme studentske blokade, a zatim u Zelenoj listi). Imam želju biti prosvjetitelj, savjetnik i učitelj. Zato sad radim na programu Komunikacijska mreža zelene politike (i slijedećih dana morat ću se opet više posvetiti tom poduzetničkom poduhvatu, koji zahtijeva pun angažman, kako to biva kad nešto novo pokrećeš.)
Volim isticati da sam po načinu razmišljanja strateg, a znam se izgubiti u taktičkim detaljima. Iako sam na masu prosvjeda sudjelovao od 1985., oduvijek sam po stremljenjima bio teoretičar.
Tako sam i u jučerašnjem dnevniku Bitan napredak na današnjem prosvjedu, pisanom dok su se najupornijiji prosvjednici još kretali gradom, do zaključnog susreta s policijom u Maksimirskoj, razmišljao o stateškim zadacima za dalje. Postoji široko slaganje da nije dovoljno samo da jedna garnitura na vlasti zamijeni drugu - oporba ne uživa veliko povjerenje. Treba nam bolja vlast i bolja oporba. Bolji politički predstavnici, ali i bolji birači!
Da sam se izmorio jurnjavom po gradu (ipak su mi skoro 54 godine, a kondicije baš i nemam!), ne bih mogao to napisati.
Treba promišljati koncepcije demokracije, jer postoji snažna tendencija, čemu se sad nada radikalna desnica, da se kaže kako nam treba manje demokracije, kako nam treba jak vođa. Evo što sam pisao u studenome 2009.:
ljudi izlaze na izbore i biraju vođu, kojem daju mandat da dalje donosi sve odluke; oni se dalje ne moraju zamarati - samo slušaju što im se kaže. (...) Naravno, takav oblik lako može degenirati u potpunu autokraciju i diktaturu. Mnogim se ljudima može, sa sasvim racionalnim razlozima, učiniti da je takav oblik vladanja poželjan (...) U nekim posebnim situacijama, kad je potrebna osobita hitnost, slično je odlučivanje neizbježno. Međutim, na dulji rok, kompleksni društveni problemi se ne mogu autoritarnim metodama rješavati. Potrebno je, da ljudi sudjeluju, da se grade metode kolektivnog odlučivanja. (...) Pred nama u Hrvatskoj je, upravo sada i u slijedećoj godini, dilema: hoće li nam se nametnuti suženje demokracije, od danas nezadovoljavajućeg oblika partitokracije, ka "demokraciji s vođom", ili ćemo pak nastojati na širenju demokracije?
Treba praktičarima, operativcima, ponuditi bolje teorije, nego što danas postoje. Dakako, uvijek će neki reći da nam teorije ne trebaju; ja se ne slažem.
Post je objavljen 01.03.2011. u 14:14 sati.