Zasjenjena posljednjim burnim prosvjedima i sveopćom ekonomskom stagnacijom države te moralnom erozijom vlade, pomalo je u drugi plan potisnuta tema regionalnog izjašnjavanja na popisu stanovništva, pokrenuta od strane mladih IDS-a te vijest o osnutku regionalne Udruge Dalmacija u Splitu. Ta dva događaja iznova su iznijela na površinu stare animozitete spram ideji regionalizma u tim dvjema regijama, pri čemu se već više od stotinu godina, u slučaju Dalmacije, a nešto više od 60 u slučaju Istre potežu uvijek isti isprazni argumenti kako je riječ o pokretima usmjerenim protiv hrvatske države kao takve.
Imajući u vidu krajnju neevolutivnost navedenih stavova, nužnim se nameće uvijek iznova ponavljati neke osnovne činjenice u vezi s tim, posebno u svjetlu saznanja da su te dvije regije danas nesumnjivo u sastavu Republike Hrvatske i da gotovo ne postoje skupine koje se tome protive.
Istra je u sastav tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske po prvi puta došla odlukom ZAVNOH-a iz 1943. godine. Njezina nesumnjiva hrvatske većina, uglavnom naseljena u unutrašnjosti poluotoka, kao i brojna zvjerstva koja je talijanska fašistička vlast počinila, nikako ne smiju biti opravdanje za masovni egzosud istarskih Talijana i za višedesetljetnu šutnju o tome. Specifikum i civilizacijska vrijednost Istre na kraju ipak leži u činjenici da je uspjela doseći visoke europske standarde međusobnog poštivanja svih nacionalnih skupina u regiji te u tom svjetlu, puno prije nego u svjetlu predizborne kampanje, treba gledati izraženu želju za definiranjem regionalnog identiteta kao znaka poštovanja svih komponenti istarskog društva.
S Dalmacijom je pak drugi problem. Još od poraza Antonija Bajamontija na izborima za splitskog gradonačelnika iz 1882. godine i činjenice da je jedino snažno autonomaško uporište ostao grad Zadar, što je tu ideju nužno odvelo prema talijanskoj nacionalnoj odrednici, nacionalno romantizirana i nacionalistička desnica uporno se trude izbrisati nasljeđe ideje autonomaštva, građanske kulture i tragove autohtone talijanske zajednice u Dalmaciji. U tom poslu, nažalost im je na ruku išla i netolerantna reakcija partizanskih vlasti prema većem dijelu manjiske talijanske zajednice i to je sve dovelo do toga što danas imamo. Potpuno promijenjena struktura zadarskog stanovništva, otuđene privatne nekretnine u središtima obalnih gradova i budne stražare koji se redovito smjenjuju na straži, uvijek spremni na odsrel bilo kakve autonomaške misli u pokrajini. Koja se baš iz tih razloga nikako i ne može formirati, jer je svima u svježem sjećanju namješteni bombaški proces koji je montiran Dalmatinskoj akciji u trenutku kad je stekla potencijal da postane respektabilna parlamentarna stranka. Stoga i ne čudi što se novoosnovana Udruga Dalmacija striktno čuva od svake pomisli na autonomaštvo, pozivajući se na tradicije težačke Dalmacije i njezine turističke perspektive.
A stvari su vrlo jednostavne. Civilizacijski standardi nalažu da se institucionalno prizna talijanska manjina u Dalmaciji te da se vrati ili obešteti oteta privatna imovina, čime bi se poglavlje bilo kakvih iredentističkih sentimenata zaključilo.
S druge pak strane od ideja autonomaške politike, svakako treba preuzeti njihov modernizam i suvremeni građanski pogled na svijet, koji tako kronično nedostaje narodnjačkoj i nacionalnoj hrvatskoj politici, od sredine 19. stoljeća do danas.
Post je objavljen 01.03.2011. u 12:21 sati.