Stravična poskupljenja benzina kojima nas u posljednje vrijeme časte banditi, špekulanti i lopuže iz naftnih lobija širom ove nevoljne planete, htjeli-ne htjeli, primorali su nas na značajno smirivanje izletničkih strasti i planinarskih skitaranja. No, što je tu je, kad se sve čini da kola kreću nizbrdo, najbolje je postaviti filozofsko-retoričko pitanje - " a 'ko zna, zašto je to dobro!?"
Stoga, vođeni novopronađenom idejom-vodiljom, ove smo se nedjelje odlučili pentrati najbližom planinom, ajde dobro, možda po nekim kriterijima čak i ne planinom, nego malo zahtjevnijim brdom, ali sve u svemu, do kozjačkih 780 metara nad morem i nije tako jednostavno doći pogotovo ako se odlučite proći našom današnjom stazom.
Kozjak se u planinarskom smislu ističe prije svega po impresivnoj stjenovitoj južnoj barijeri, ali i lijepim brojem planinarskih objekata do kojih se gle čuda, najlakše dolazi - automobilom. Stoga je Kozjak omiljeno odredište, so-called auto-moto planinara koji puni elana skreću još dolje s magistrale prašnjavim puteljcima uzbrdo, a kad im nakon nekog vremena pukne pogled na Kaštelanski zaljev i čitavo srednjodalmatinsko otočje, samozadovoljno se lupkaju po trbuju i više onako sebi u brk prozbore - Aaaaa, lipo li je ovo planinarenje...
Neka, nemam ništa protiv, neka ljudi dolaze kako god znaju i umiju, kako se ono kaže - i najduža putovanja počinju prvim korakom pa makar na dva, tri ili četiri kotača.
Mi smo naša četiri kotača ostavili kod Kambelovačkog groblja (dobro ajde, ne za stalno, sic!). Prateći markacije brzo smo se dočepali makadamskog, dijelom izbetoniranog puta koji se u serpentinama penje do zavidnih visina. Planinarska staza uglavnom presjeca serpentine, tako da smo se rado natjecali s nekoliko drndavih prometala koji unatoč silnim konjima ispod haube motora nisu bili pretjerano brži od nas.
Staza s kojom smo danas namjeravali proći, vodi nas kroz najsuroviju kozjačku klisuru u kojoj se stijene ruše gotovo okomito i po 250 metara u dubinu, putem kojeg je gledajući izdaleka gotovo nemoguće proći.
Ako je suditi po stazi koja je prilično zabušavila u grmlje i visoku travu, očito je da se njome relativno rijetko prolazi, a to je uistinu prava šteta. Jer, unatoč svoj surovosti i mogućim opasnostima pogotovo za kišnih ili snježnih dana, staza koja vodi prema crkvici svetog Luke pruža neizmjerno mnogo planinarskog zadovoljstva. Naravno, moguće ju je proći bez ikakve posebne penjačke opreme, ali ipak zahtjeva određeni stupanj fizičke kondicije. Možda zvuči nevjerojatno da se u neposrednoj blizini grada može napraviti jedna takva "žešća" tura, praktički u toku jednog popodneva, nakon posla recimo, pogotovo kad dani malo "produže".
Zašto volim planinarenje? Stotinu je razloga, a jedan od njih je svakako način na koji se naučiš da se i kroz potpuno nemoguće situacije može uspješno proći ne nužno brzo, ali svakako uporno, korak po korak.
Tako smo i ovoga puta, unatoč maloj dozi grintanja i povremenog disanja na škrge, uspješno svladali sve zapreke, a bili smo i jako zahvalni planini što nas je za svaku sigurnost poštedila kamenih odrona, budući da na nekoliko mjesta to silno kamenje izgleda kao zapeta puška spremno da se otkotrlja dolje prema Kaštelanskom zaljevu.
Kod svetog Luke smo se počastili marendicom, a nedugo zatim napravili jedan mali polukrug pa se spustili prema planinarskom domu "Putalj", vjerojatno najboljem planinarskom objektu na... dobro ajde, neću sad licitirat, ali u svakom slučaju - odličnom Domu.
Mislim, upravo je Putalj omiljeno odredište onih otprije spomenutih auto-moto planinara, ali opet kažem - neka ih, neka ljudi dolaze u planine, malo-pomalo otkrit će i čari gojzerica, pogotovo kad se onako lipo usmrde nakon pet-šest sati pješačenja!
Naravno, sva ta silna gužva u Domu, nije ni najmanje tangirala macu-papučaricu koja je svoj pižolot nakon nedjeljnog ručka odradila visoko u krošnji jednog stabla, na sigurnoj distanci od nepoželjnih lajavih ali i meketavih stvorenja.
Sve u svemu, bio je to jedan "recesijski" ali jako uspješan izlet, a meni se konačno ostvarila želja da nakon pustih pogleda prema stijenovitim gromadama Kozjaka dođem do odgovora na pitanje - može li tu itko normalan proći!? Dobro, o normalnosti nekom drugom prilikom, ali da se može - ooo i te kako se može!
Post je objavljen 01.03.2011. u 07:25 sati.