Prvi šator koji sam kupio u životu, sjećam se bio je na akciji u Pevecu, za dvije osobe, plavo žuti, pravokutna oblika, s konopima i klinovima koji se zabijaju u zemlju. Zvuči vrlo jednostavno, no s vremenom sam se uvjerio u ne praktičnost ove vrste šatora naročito njegove metode postavljanja u različitim prirodnim uvjetima. Zašto? Sada ćete vidjeti.
Kao prvo, za njegovo postavljanje potrebno je minimalno dvoje ljudi, konopi se natežu, šator se diže ravnomjerno, zabijaju se klinovi, potom se konopi vežu za njih, a korekcije nakon konačnog postavljanja ne da su nužne već spadaju u obavezni dodatak; šator ne stoji napeto sa svih strana, klinovi ne drže dobro, tokom noći, vjetra ili oluje, ne postoji garancija da šator neće popustiti na konopima odnosno klinovima te se djelomično urušiti što će naročito osjetiti spavači laka sna. Drugo, ova vrsta šatora ne podnosi svaku vrstu zemljane podloge, pošto ovisi o klinovima, u obzir dolazi samo tvrda zemlja, nikako pijesak ni suha rahla zemlja. Beton, kamen i šljunak u prekrasnim uvalama neće vidjeti vaš šator što je prava šteta.
I treće, nikako manje važno, tako postavljeni šator s razapetim konopima na sve strane, predstavlja prepreku naročito noću, za vaše nesmetano i učestalo kretanje oko njega, a i najmanje zapinjanje za konop ruši dio konstrukcije te se nakon brda psovki mora krenuti u ponovno učvršćivanje, što nije nimalo ugodno, vjerujte mi, govorim iz vlastitog iskustva.
Nakon svih ovih negativnih komentara u vezi mog prvog šatora, dopustite mi da ga i pohvalim s osobnog stajališta, jer ipak… to je bio moj prvi šator. Znate što mislim. Kada kupujete prvo vozilo ne nabavljate niti novo niti zvučno ime, već koristite neku rabljenu karampanu punu problema, kvarova i posebnog načina vožnje, ukratko učite se na lošijem modelu. Tako je i sa šatorom, kreneš od najjeftinijeg, najlošijeg pa s vremenom nabavljaš sve bolje i sve praktičnije. Ali onaj prvi uvijek ostane u sjećanju, naročito kada ti pomogne u par neobičnih situacija da izvučeš suhu glavu. Poslije, kada nabaviš bolje, jače i ušminkanije platno.. sjetiš se svoje stare karampane i njene glupe jednostavnosti. U ono vrijeme kada je i život izgledao puno jednostavnije.
Od tada je prošlo mnogo vremena, nisam bacio svoj prvi šator, dapače, nakon ove priče potražit ću ga u nekom kutku garaže, skinuti prašinu s njega i možda ga opet jednom otvoriti…
Ovo je priča o jednom takvom šatoru.
Mjesto Tkon na otoku Pašmanu, najveće naselje smješteno na sjevernoistočnoj strani otoka odlično povezano s Biogradom na moru, sasvim slučajno postade naša prva destinacija s tek kupljenim šatorom.
Dobili smo pozivnicu za otok Pašman, za bodulsku večericu te vožnju u prikolici traktora.
Smjestili smo se na obali, kilometar južno od centra Tkona, prateći liniju plavetnila. Tu asfalt prestaje te se prvo nailazi na jedan nudistički kamp, a uskoro zatim i na malu borovu šumu koja nam se svidjela na prvi pogled. Tu smo se i smjestili. Kampirali smo na maloj čistini, visoke grane bile su prirodni zaklon od eventualne kiše i jake dnevne omare. Čistina puna borovih iglica, blago se rušila u bistro more, koje je mirovalo svega par koraka od nas. Za mene i djevojku nije bilo ljepšeg mjesta.
Nakupine smeća u obližnjoj uvali samo su nam potvrdile sumnju u čestu prisutnost kupača, turista te kampera poput nas. Ovog puta nije bilo nikoga.
Postavio sam plavo-žuti šator u smjeru juga, dobro ga učvrstio vezicama, a ostalo je ušlo u legendu. Dvije noći smo proveli tu, nevrijeme se diglo pred večer prve noći. Jugo orkanskih namjera tuklo je po platnu sa svih strana, borove grane su cvilile, više puta sam izlazio tokom noći učvrstiti klinove zabijene u meku zemlju, pogledavajući prema nebu, no zvijezda nije bilo. Samo neki mrkli kovitlac vjetra, noći i mora. Iskreno, zaspao sam tek pred jutro, prateći sjene stabala, osluškujući huk mora i pitajući se da li su ova tri metra od morskog žala dovoljna za miran i suhi san.
S prvim jutrom more se malo smirilo, te nas pozvalo na kupanje . Polomljenih grana stabala bilo je posvuda; u plićaku, po grmlju uokolo šatora, svje je nalikovalo na ostavštinu brodoloma nekog Titanika tu pred Tkonom. Zaronio sam i zaboravio na sve noćne nedaće. More nakon oluje ima onaj svoj bezlični, metalni sjaj u kojem sam se tako dobro gubio sljedećih sat vremena. Divota!
Iduća noć bila je slična. Nevrijeme se opet bacilo na nas ovog puta sa zlokobnim kapima kiše, tako da smo se ranije zavukli u šator, kad ono…(pogledati pod 3., negativni komentar ovog šatora), osjetim da je jedna strana platna popustila, izađem na vjetar i kišu i vidim rupu na uglu šatora, klin van zemlje, mlohavi konop, jao! A gdje baš sad…
Užurbano spremajući stvari, netko od nas je nogom zakačio konop šatora i platno se rasparalo veličine dovoljne za opravdani strah. Mrak, noć, lampa na glavu i brzo krpaj rupu kako god znaš, ti trenuci se ne zaboravljaju, naročito kada se sjetiš da je moglo i bez toga… zaspali smo iscrpljeni ali sretni, tako da nismo čuli kada se nevrijeme stišalo.
Rupa na uglu šatora ostala je ne zakrpana i mogu konstatirati, dobro se uklopila u naša slijedeća kampiranja, kao podsjetnik na onu staru pjesmu;
Zapiši u spomenar
Prvi momak bio sam ti ja…
Post je objavljen 28.02.2011. u 09:01 sati.