Teško mi je i loše mi je...opet imam problema i ne znam kome bi se jadala da mi može pomoć.. opsjednuta sam hranom, ludo opsjednuta crnim mislima .. totalno ću puknut, tužna sam, a imam osjećaj da me nitko ne razumije..
volim svog dečka i on sve to kaj mi se dešava zna, ali ne može mi nikako pomoći.. vjerujte mi ja bi htjela pomoć, ja bi htjela da se ne opterećujem jesu mi crijeva prazna ili puna... voljela bi da mi vaga ne uvjetuje raspoloženje, ali imam osjećaj da gubim kontrolu i ne znam kako stat na kraj tome...
nisam ružna, valjda, premda mi je uglavnom teško u to povjerovat jer nije da su mi dečki do sad u životu prilazili..
i ne trebaju mi za nikaj više do dizanja mog samopouzdanja.. znam znam.. to je toliko jeftino, no mi cure nekad smo i jeftine...
postoje različiti dani, nekad mi je tako dobro, nekad sam si kraljica u ogledalu, a postoje idani poput ovoga, gdje se ne želim gledat u ogledalo, gdje se osjećam ko da imam jednu bačvu oko sebe i teška sam ko tri slona..
teško mi je objasnit sve te stvari a i strah me da me ljudi ne osude, i ne pomisle da želim pažnju na sebe, ne ne želim, samo si elim pomoći a ne znam kako..
plače mi se, ko što mi se plakalo danas puno puta ... u glavi mi misli šetaju brzinom munje, najrađe bi popila neki antidepresiv ... kupila bi si laksativ i popila ga samo jednom, samo da se isčistim, no zavaravam sebe da bi to bilo samo jednom.. ne bi se mogla zaustavit..i sto ko što se u bilo čemu drugome ne mogu zaustavit na tome jednom... prokleto jedno,...
muče me i stvari iz prošlosti, trudim se sama sebe uvjerit da sam to riješila, no ipak mi je stalo, stalo mi je i želim da netko ima želju... to i opet pripisujem dizanju svog ega..
doma ne idem tako skoro...tek za dva tjedna...puno je to dana i sad mi se gotovo nemogućim čini da će proć toliko vremena...a sve u želji da skinem što više kila...
idem.
Post je objavljen 27.02.2011. u 21:18 sati.