I opet je kasni snijeg
prekrio sivilo grada,
i one brojne postojbine vječne
ljudi izgubljenih nada.
Ljudi zaboravljenih ideala
i onih u čije se ideale zaklinjemo i sada.
Sve je hladno i nekako idilično
ispod pokrivača bijela
koji je pokrio sivilo mramora,
i svi su jednako bijeli,
i u svim humcima su tijela!
Tek jedan trag u snijegu,
na humku žuto treperi svijeća
i žena u crnom;
Vezuje ih puno stvari
kojih se u suzama sjeća.
I duša ju boli dok moli
jer zna;
Dolaze vremena
kad će početi mahati s njima,
jer četverogodišnja je mijena?
Izvlačit će ih iz zaborava
kad i kako kome štima.
I opet će poslužiti kao i onda
da bi netko ugrabio više,
a poslije će im donijeti vijenac
od cvijeća koje ne miriše!
Jedino ova bjelina
uredno i sve posprema,
i ne vide se razna znakovlja na humcima
kao da ne postoje,
kao da ih nema!?
Samo tih nekoliko hladnih dana
ne pravimo razlike među njima
i svi su jednako bijelo sivi,
i svi su jednako zaboravljeni,
a u srcima živih zima.
Ljudi koji su živi
u sivilu izgubljeni,
kunu se u vremena nova,
u neki život iz snova!?
I svi očekuju dan
nazvan «Američki san»!
A onda će opet mahati znakovljem
u ime novog boga
i svi će po svome tumačiti
porijeklo imena svoga.
Opet će žrtve pasti za tuđe ideale
i opet će pod humke veliki pospremiti male
za neka druga vremena
da bi se ugrabilo više
i odnosit će im vijence
od cvijeća koje ne miriše.
Zorislav Vidaković
Post je objavljen 27.02.2011. u 18:44 sati.