Marketing
Bjelovar mog djetinjstva
prašina i trgovci
- najveći neprijatelji
domaćica pedesetih
Kad se prisjećam pedesetih godina i Bjelovara mog djetinjstva, čini mi se da je nedovoljno reći da je to bilo drugačije vrijeme jer se ono što se pomalja iz sjećanja doimlje kao da iskapam iz povijesnih naslaga neku drugu civilizaciju. No nasuprot arheolozima koji sa svakim nalazom nadodaju saznanjima čega je ranije bilo, pa iz sume svega pokušavaju doznati kakav je bio život i što se događalo, pri rekonstrukciji tako nedavne prošlosti jednostavnije je oduzimati od danas postojećeg ono čega tada nije bilo, pribjeći redukciji da bi se stekla slika o razdoblju kojeg pokušavam predočiti.
Recimo, samo je glavna ulica, korzo, bila popločana, asfaltirana. Već ulice koje su se odvajale od nje bile su od gole zemlje. U proljeće i jesen od gustih kiša ta se zemlja pretvarala u duboko blato i pri prelasku ceste je trebalo paziti da cipela ne ostane u njemu. Ljeti se blato pretvaralo u desetak centimetara najfinije prašine, mekane, glatke i duboke, po kojoj je bio užitak hodati bosim nogama, ali je domaćice tjerala u očaj sizifovskog zadatka da barem jednom dnevno pokupe prašinu po cijelom stanu, pri čemu su električni aparati za prašinu bili toliko rijetki da se slobodno može reći da ih nije ni bilo. Prašina je bila jedan od najopakijih neprijatelja svake domaćice.
Iako se na vizuri Bjelovara s jedne strane ističe vodotoranj, a na rubu grada je postojao i bazen-kupalište, kuće za stanovanje nisu bile spojene na vodovod. Ako je ikoja zgrada imala hidrofor, onda je to vjerojatno bila bolnica, kasarne, ponešto slično ili rijetke novosagrađene kuće. Grad se sastojao uglavnom od prizemnica i jednokatnica, tek u centru bile su neke dvokatnice. Svaka kuća imala je dvorište. U većini dvorišta nalazio se bunar, a neke su se umjesto bunara dičile ručnim pumpama. Bunar ili pumpa, svejedno, trebalo je imati jake ruke da bi se natočila kanta vode.
U centru grada i danas je park, u centru parka bijeli kameni paviljon, sa stražnje strane paviljona bila je slavina, vjerojatno spojena na vodotoranj, iz koje se mogla natočiti voda i kad su bunari ljeti presušili. (Ne znam da li se ta slavina i danas ondje nalazi.) Sjećam se kako smo cijela obitelj, majka,otac i ja, hodali preko pola grada da bi donijeli vodu za kuću. Majka i otac su u svakoj ruci nosili demižon ili kantu, a i mali ja sam imao svoju flašu koja je putem do kuće nevjerojatno otežala.
Većina kuća nije imala kupaonice. U rijetkim kupaonicama nalazio se kotao-bojler koji se zagrijavao drvima. U ostalim kućama nalazio se u kuhinji ili spavaćoj dobi dio namještaja koji se nazivao umivaonik. Izgledao je otprilike kao stol s povelikom rupom na gornjoj plohi. U nju se smještao lavor. Ispod lavora bila je polica na kojoj je stajao bokal ili kanta s vodom, a sa strane je visio ručnik. Takav komad namještaja nisam vidio već pola stoljeća.
Subota navečer je bilo vrijeme za kupanje. Majka i otac nanijeli su nekoliko kanti vode, zagrijali je na peći, iz smočnice izvukli malu limenu kadu ili postavili lavor na stolicu nasred kuhinje, pa smo se jedan po jedan prali.
U najdaljem uglu dvorišta bilo je smetlište. Nije bilo javnog odvoženja smeća, ali ni smeća nije bilo mnogo, a nije bilo plastike ni ambalaže koja ne bi mogla istruliti, pa je takve rupe za smeće koristilo i nekoliko domaćinstava. Ako se smeća prekupilo, obično je bilo dovoljno da se zapali, pri čemu je cijelo susjedstvo cijeli dan utonulo u dim. Jednom je moja majka bacila koštice koje su preostale nakon što su gosti popili rakiju koji je ona aromatizirala višnjama. Došle su susjedove guske i pozobale koštice. To se primijetilo tek kada su sve guske, ogromne ptičurine, ležale po dvorištu na leđima, raširenih krila, izdišući. Susjed čije su guske bile uspaničio se da spasi što se stigne spasiti, pa je počeo klati guske i čerupati ih da barem sačuva perje. Kako je to potrajalo, neke od očerupanih gusaka su se stigle otrijezniti i onako gole su trčale po dvorištu. Kad su rasporili prvu zaklanu gusku našli su joj u želucu višnjine koštice. U dvorištu je raslo stablo višnje i iako su se svi čudili otkuda plodovi višnje u to doba godine, stablo su za svaki slučaj posjekli, a moja majka više nikada u Bjelovaru nije radila rakiju s višnjama, da susjedi ne primijete i retroaktivno shvate što se zapravo dogodilo.
Nije bilo kanalizacije. Svaka kuća imala je septičku jamu. Otprilike jednom godišnje dolazio je seljak s konjima i kolima, otvarao jamu i motkom na čijem je kraju bila zakucana njemačka kaciga praznio sadržaj. To je neizdrživo smrdjelo, a smrad se zadržavao u cijelom susjedstvu još danima. Novije kuće su imale zahode u sklopu stana, starije su za nuždu imale drvene latrine u dvorištu. Latrine se zimi nisu grijale, pa je staroj baki koja je nekoliko godina živjela s nama i manjoj djeci bilo dozvoljeno obavljati nuždu u kahlice koje su stajale ispod kreveta. Zahodi u sklopu stana nisu imali vodokotliće, osim u rijetkim kućama koje su imale hidrofore, pa su se školjke ispirale iz kante koje je trebalo više puta na dan puniti vodom iz bunara.
Kuhalo se i grijalo na drva i ugljen. Obično već u ljeto se nakupovalo desetak metara drva i tona-dvije ugljena. Drva su se posložila negdje u dvorištu, u drvarnici (šupi) ili uz kuću da se sasuše. U jesen su dolazili pilari i klade raspilili u cjepanice. Ogrjev se pohranio u drvarnici ili podrumu . U kuhinji je postojao dio namještaja koji također već desetljećima nigdje nisam vido, obično u blizini peći – škrinja za drva, škrinja za ogrjev, drveni sanduk s poklopcem na kojem se moglo sjediti. Kad je netko ušao u kuću iz hladnoće, obično je prvo sjeo na tu škrinju da se ugrije i dođe sebi. Grijala se uglavnom samo kuhinja koja je ujedno bila i dnevna soba, u kojoj se nalazio i radio, a spavaće sobe su se eventualno tek temperirale prije spavanja, tako da se zimi sav kućni život odvijao u kuhinji. U plamenu peći završavao je i dio kućnog smeća.
Jedino što je u stanu trošilo struju bile su žarulje, radio i pegla. U svakoj prostoriji bila je jedna svjetiljka koja je visjela sa sredine stropa, a uz krevete su bile noćne svjetiljke. Obično prostorije nisu imale više od jedne utičnice za struju, a ako je bilo više toga što se željelo uključiti, u utičnicu se prvo stavljao razdjeljnik, tzv. „lopov“, u koji se moglo uključiti i tri strujna utikača. No kako je struja često nestajala na više sati, obavezni dio kućnog inventara bila je petrolejka i svijećnjak.
Tehnološki najsloženije stvari u domaćinstvu bili su radio i sat, zidni ili budilica. Plastika nije postojala, osim bakelitnih utičnica i prekidača za struju - iako su i oni često bili od porculana - i celofana za zatvaranje zimnice. Žice za struju bile su izolirane gumom ili posebnim končanim tkanjem. Čak su i šiljila za olovke bila metalna.
Nije bilo frižidera, hladnjaka, pa se po svježe namirnice trebalo ići svakog dana na tržnicu. Majka je ustajala prva u kući, odlazila do tristotinjak metara udaljene tržnice i vraćala se sa svježim kruhom, toplim zemljičkama i svježim voćem i povrćem. Seljanke iz okolnih sela obilazile su kuće i ranim jutrom donosile mlijeko, putar, vrhnje i sir. Kad je pripremila doručak majka je budila oca, sestru i mene. Ostatak namirnica nabavljao se u dućanima, obično u jednom jedinom i to najbližem. Gotovo ništa u dućanima nije se prodavalo zapakirano. Brašno, šećer, sol i mirodije trgovci su usipali u papirnate vrećice i odmjeravali na vagi. Za tekućine je trebalo donijeti svoje flaše u koje su utakali ulje, ocat i vino. Trebalo je pomno nadzirati trgovce da ne podvaljuju namirnice lošije kvalitete, da li točno odmjeravaju i pošteno izračunavaju cijene. Prepirke u dućanima, a posebno mesnicama, bile su uobičajene i gotovo neizbježne. Trgovci, a posebno mesari, bili su svakoj domaćici jednaki neprijatelji kao i prašina.
Tvornice, radionice, uredi i mnoge prodavaonice radili su samo prijepodne, pa do dva ili tri sata, a radilo se i subotom. Zaposleni su bili uglavnom muškarci, a mnoge žene bile su samo domaćice. Mnogim muškarcima poslijepodneva su bila slobodna, a i žene, nakon što su oprale posuđe od ručka, više nisu radile do večere kad se obično posluživalo ostatke od ručka. Osim povremenih zajedničkih poslova poput spremanja zimnice i zbrinjavanja ogrijeva, poslijepodneva i večeri bili su posvećeni porodičnom i društvenom životu.
Nije bilo televizije, ali su u gradu bila dva kina koja su jednom sedmično mijenjala repertoar (predstave u 4, 6 i 8, a nedjeljom i u 10 prijepodne, za vrijeme mise). Susjedi i prijatelji su se okupljali i razgovarali, pri čemu su žene usput plele, kukičale, krpale odjeću, produživale rukave i nogavice i zašivale dugmad, zajednički se slušalo radio, kartalo se i pilo, gdje se pilo – tu se i pjevalo, u krevetu prije spavanja se čitalo. Rano se išlo spavati: djeca oko osam, stariji oko deset. Bio sam premali da bih znao, nisam zamjećivao, a djeci se takve stvari nisu povjeravale, ali kako se nakon deset nije imalo što raditi, mora da se svete bračne dužnosti ispunjavalo svakodnevno punom parom. Nakon toga se do sedam ujutro stiglo još pošteno naspavati. U usporedbi s današnjicom posjedovalo se malo stvari, ali su svi imali mnogo vremena i nigdje se nije žurilo. Vidjeti čovjeka u žurbi bio je izuzetan događaj koji se zamjećivao, pamtio i prepričavao jer je obično značio da se nešto neuobičajeno dogodilo.
Pokvarene svari se nisu bacale nego popravljale. Za cipele se išlo postolaru, zbog radija se zvalo radiomehaničara, no većinu kućnih popravaka su sređivali muškarci. Jedina pokvarena stvar koja se bacala, koliko se sjećam, bile su žarulje. Odjeća koju smo prerasli poklanjala se mlađima, a ona koja se bespovratno iznosila da se nije mogla rasparati i prekrojiti u nešto drugo pretvarala se u krpe. Krpice su se čuvale da se može zakrpati ako se nešto podere.
Bilo je to društvo prije nego ga je zahvatila kronična potrošačka groznica. Danas je teško zamisliti, ali reklama gotovo nije ni bilo. Radio nije emitirao reklame, u novinama nisu bile veće od razglednice na dnu stranice, a plakat kojim se reklamirao prašak za pranje „Plavi radion“ oblijepljen po nekim ogradama bio je prava senzacija.
Bio sam nedavno u Bjelovaru i začudilo me da se izgledom malo promijenio, ako se ne računaju popločane ulice, antene po krovovima i parkirani automobili. Danas sigurno svaka kuća ima telefon, a svaki stanovnik mobitel u džepu, kompjutore da ni se spominjemo. Ipak mora da je sve drugačije, osim onoga što mali grad čini malim gradom, što proizlazi iz veličine, ali nije samo veličina.
Sjećanje na to vrijeme u meni je živo i jako. Mogu ga vidjeti očima današnjice, ali i obrnuto: mogu vidjeti sadašnjost očima prošlosti. Potrebno je samo dovoljno dugo živjeti i postane se putnik kroz vrijeme.
Post je objavljen 24.02.2011. u 10:10 sati.