Svatko ga vjerojatno ima. Misao koja se provlači kroz sve dane kao oni beskonačni vlakovi na Transsibirskoj željeznici, one trakavice koje možda više ni ne utječu toliko na tijek tekovina.
A onda se naveče, kad se smrači sve pa i svijet, pocrnobijeli, onda se oči okrenu prema unutra. A trakavica uzvrati pogled.
Neki piju, neki spavaju. Neke muče noćne more i gadnije od pogleda nekog nametnika, tako da ostaju s njime. Možda im to i godi...
Modus operandi.
Kako sudjelovati u saobraćaju kad si sam sebi najveći neprijatelj?
Da sama sebe gledam sa strane već bih si davno rekla da odaberem jednostavnije rješenje. To je ujedno, skoro uvijek, i ono bolje.
Uvijek smo pametniji sa strane. Bez očiju.
Pozdrav Warholu. Hvala.
Post je objavljen 24.02.2011. u 01:00 sati.