"OTAJSTVO ŽIVE VJERE"
“U nadi protiv svake nade povjerova Abraham da postane ocem naroda mnogih po onom što je rečeno: Toliko će biti tvoje potomstvo. Nepokolebljivom vjerom promotri on tijelo svoje već obamrlo - bilo mu je blizu sto godina - i obamrlost krila Sarina. Ali pred Božjim obećanjem nije nevjeran dvoumio, nego se vjerom ojačao davši slavu Bogu, posve uvjeren da on može učiniti što je obećao.” (Rim.4:18-21)
Želim večeras govoriti o spasonosnoj vjeri, o živoj vjeri, istinskoj vjeri, vjeri koja pomiče gore, o vjeri koja uskrsava mrtve, vjeri koja iscjeljuje, vjeri koja postiže nemoguće...
Zapravo, želim govoriti o vjeri koju svaki kršćanin mora imati.
Ne kažem da bi je morao imati nego inzistiram: to je vjera koju svako Dijete Božje mora imati.
Činjenica je da mnogi među nama, neću se usuditi reći svi, nego mnogi, u svom životu nemamo svjedočanstvo takve vjere.
Ne, mi nismo bez vjere, ali naša je vjera često jako rezervirana, vjera sa zadrškom, vjera sa neizrečenim “što ako?”. Zapravo, ako to uopće smijemo nazvati vjerom, to je nešto mlako, neuvjerljivo, nešto što često samo nalikuje na vjeru.
Koliko često i koliko ozbiljno molimo Boga da uveča našu vjeru?
Kako je samo silna bila vjera Abrahamova!
Njegova vjera nije sadržavala sumnju.
To ne znači da se sumnja nije pojavila u Abramovom umu kada ga je Bog prvi put pozvao da zajedno sa svojim ukućanima krene na put u nepoznato. To ne znači ni da je Abraham, mnogo godina kasnije, bio miran i spokojan kada je dobio drugi Božji poziv: onaj da žrtvuje Izaka.
Ali on nije dozvolio da se ta sumnja zadrži u njegovim mislima. Njegova odluka da vjeruje Bogu nije se zasnivala na nekakvoj teologiji, niti na bilo kakvoj doktrini. On je poznavao Boga i nije mu trebalo puno da samog sebe podsjeti tko je Bog.
Zato što je poznavao Boga, on je i bez razmišljanja znao da Božja svetost, pravednost i istinitost nikada ne dolaze u pitanje. Umjesto da gubi vrijeme na razmišljanje o svojim strahovima, on je svoju vjeru pretvorio u djela: poslušao je Boga i krenuo na put u nepoznato.
Sama riječ nam jasno kaže: “nije nevjeran dvoumio ”, “...posve uvjeren da on (Bog) može učiniti što je obećao ”.
Pavlova poslanica razlaže detaljno pitanje spasenja po vjeri te ulogu Zakona i obrezanja na primjeru Abrahama, kako za židove onog vremena, tako i za pogane tada i nadalje.
Ali, o tome sada neću govoriti, neka to ostane za neko drugo izlaganje. Umjesto toga, radije ću se osvrnuti na ovaj drugi dio četvrtog poglavlja poslanice Rimljanima u kojem Pavao govori o Abrahamovoj vjeri.
Pogledajmo malo kontekst ove situacije:
Kada je Bog prvi put Abrahamu obećao mnogobrojno potomstvo (Post.12:2-4) Abrahamu je bilo 75 godina. On je tada još uvijek bio sposoban postati otac, a to znamo jer je sa sluškinjom Hagarom dobio sina Jišmaela.
Međutim, kada je Abrahamu obnovljeno obećanje bilo mu je oko sto godina. Ne samo da on više nije bio sposoban osjemeniti ženu, nego je i njegova žena Sara, još otprije nerotkinja, do tada već bila sasvim usahnula devedesetogodišnjakinja.
U Post.18:11-12 tako čitamo:
“Abraham i Sara bijahu u odmakloj dobi, ostarjeli. U Sare bijaše prestalo što biva u žena. Zato se u sebi Sara smijala i govorila: "Pošto sam uvenula, sad da spoznam nasladu? A još mi je i gospodar star!" ”
Možete li zamisliti bezizgledniju situaciju?
Zar se i vi ne biste, kao Sara, nasmijali da vam netko kaže da ćete u tim poznim godinama dobiti dijete?
Bog je rekao i Bog će izvršiti!
Da li bismo se vi ili ja u takvoj situacijji usudili povjerovati Bogu da će izvršiti što je obećao?
Istina, mi umom znamo da je Bogu sve moguće, ali pitam vas, da li bismo se uistinu odvažili iskoračiti u vjeri i biti poslušni tako nevjerojatnom zahtjevu?
Ali Abrahama očita nemogućnost da će obećanje ikada biti ispunjeno nije pokolebala.
Abraham se nije zamarao pitanjem “kako?”. On je znao da će Bog ispuniti svoje obećanje jer je znao tko je Bog.
Ili, kako to zgodno primječuje W.MacDonald:
“Što se tiće praoca, postojala je samo jedna nemogućnost, a to je da Bog slaže... ...Na neki je način to bila veličanstvena vjera, ali s druge je strane to bilo najrazumnije učiniti jer je Božja riječ nešto najizvjesnije u svemiru pa Abraham uopće nije riskirao vjerujući!”
Zastanimo i zapitajmo se razumijemo li uistinu kakvu to vjeru Bog očekuje od nas?
Ne pitam razumijemo li mi to svojim umom, jer bi zasigurno “kao iz rukava” mogli izvući mnoštvo definicija i objašnjenja, već što se uistinu nalazi u našem srcu?
Jer, ono što je u našem srcu, to govore naša djela!
Biblija kaže da moramo sa vjerom moliti u uvjerenju da smo ono za što molimo u budućnosti već primili, tj.:
“Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo. ” (Heb.11:1)
To je istinska, živa vjera. Ona podrazumjeva potpuno pouzdanje u Boga, sigurnost da će Bog postupiti u skladu sa svojim obećanjima i potpuno uvjerenje da će ispuniti sve ono što od njega tražimo, a što je u skladu sa njegovom iskazanom voljom.
Živa vjera ne ostavlja mjesta za sumnju.
Ako sumjamo da ćemo primiti ono za što molimo, nije li to nevjera?
“Ali neka ište s vjerom, bez ikakva kolebanja. Jer kolebljivac je sličan morskom valovlju, uzburkanu i gonjenu. Neka takav ne misli da će primiti što od Gospodina - čovjek duše dvoumne, nepostojan na svim putovima svojim. ” (Jak.1:6-7)
Evo što o koračanju u vjeri kaže jedan od istaknutih ljudi vjere našeg doba Colton Wickramaratne:
“Kad Bog od nas traži da ga slijedimo sa specifičnim korakom vjere, onda se moramo pokoriti. Priznavati sve što nam ulazi u glavu ili nastojati da snaga uma nadzire tijelo i fizički svijet, neće nam biti od pomoći. Previše ljudi pokušava s tim pristupom, a onda padaju u očaj kad ne prime ono što su priznavali. Prije svega mora postojati čvrsto uvjerenje da želimo savršenu volju Božju kad nešto tražimo od njega. Zbog toga trebamo poznavati glas Božji. Ivan 10:27 kaže: ‘Moje ovce slušaju glas moj...i one idu za mnom.’ To nije zbog toga što netko kaže: ‘Vjeruj i uspjet češ.’ Mi vjerujemo u Božju adekvatnu pomoć, ali svaki pojedinac mora osobno čuti glas Božji i tražiti njegovu volju. Božji nalog daje građu našoj vjeri i upućuje nas na koji nas način želi blagosloviti.”
Tražiti Božju volju, osluškivati njegov glas, imati osoban odnos s Bogom pun ljubavi - sve je to preduvjet istinskog hoda u vjeri.
Istovremeno, to je uvijek i istinska čežnja srca svakoga tko se odvažio krenuti putem potpunog predanja!
Heroji vjere, bilo oni opisani u Bibliji (Henok, Noa, Abraham, Mojsije, David, Petar, Pavao, Ivan, itd.) , oni o kojima možemo čitati ili čuti svjedočanstva (kao brat Jun, Colton Wickramaratne, Jackie Pulinger itd.) ili oni u našoj neposrednoj okolini, odavno su se odvažili bitii “vršitelji riječi, a ne samo slušatelji ” (Jak.1:22).
Oni su razumjeli prioritete i prezrevši vlastite želje i interese unizili sebe da bi se u njihovim životima Bog uzdigao na mjesto koje mu pripada.
Uradimo li i mi tako moći ćemo i mi zajedno sa bratom Coltonom reći:
“Kada stavite Boga i njegovo kraljevstvo na prvo mjesto, on se definitivno pobrine za sve vaše potrebe. Njegovi planovi, iako skriveni, otkrit će nam se u pravo vrijeme. Njegova providnost nikada ne iznevjeri.”
Ali, ne odvažimo li se odustati od svega svojega i vršiti volju Gospodinovu, ostati ćemo samo mlaki, beživotni kršćani koje Bog ne može upotrebiti za ono za što nas je pozvao.
Tada će jedini zaključak o nama biti onaj iz Jak.2:17:
“Tako i vjera: ako nema djela, mrtva je u sebi. ”
Post je objavljen 22.02.2011. u 22:35 sati.