Daklen, ja sam mama jednog dječaćića, žena jednog Zakonitog i frendica mnogih. Kažu mi da dobro kuham, dobro vozim, dobro radim, strastvena sam u krevetu (isključivo bračnom i svojem!), strastveno čitam knjige, znam strane jezike i sve u svemu prosječna sam pripadnica ljepšeg spola.
Ali imam strašnu tajnu.
Kriva sam za snijeg koji je u Ponedjeljak padao.
Sad će netko reći da pretjerujem, ali istina je.
Ja sam vlastoručno promijenila prognozu za ostatak tjedna.
Kako?
Jednostavno, nakon gotovo 10 godina, ponovo sam se učlanila u teretanu i posvetila se gubitku.
Drastičnom gubitku.
Volumena.
Naime, koliko god ja pokušavala svoj volumen pripisati nesretnom djetinjstvu, relativno nedavnoj trudnoći i nepravilnom radu štitnjače, činjenica je da sam jednostavno lijena guzica.
"Bok, ja sam Ana i lijena sam guzica.
Ovisnica sam o samosažaljenju i depresiji te izbjegavanju ogledala."
Da živimo u iskrenom svijetu u komentarima bih imala najmanje 20 odgovora "Bok, Ana, join the club!"
No, eto, svejedno sam našla Supatnicu koja mi se pridružila u patnji po teretani i u Ponedjeljak smo se zajedno učlanile i odradile svoj prvi sat aerobika.
Za usporedbu, nekad sam se bavila natjecateljskim plivanjem i mogla sam 20 muških sklekova napraviti ko od šale.
U Ponedjeljak sam odradila prvih 15 minuta aerobika sa entuzijazmom, a sljedećih 45 naizmjence sa smijehom i suzama.
Danas me bole mišići za koje sam zaboravila da ih imam, a sjutra imam još jednu rundu aerobika.
U Petak slijedi teretana na biciklu, a u subotu yogilates.
Sad kad svi znaju moj raspored, možemo prijeći na daljnja poniženja koja sam morala pretrpiti, a naglašavam da sam si za njih sama kriva. Vjerujem da ništa na svijetu ne otvara oči kao prvi posjet aerobiku. Dvorana ima zidno ogledalo (čitaj od zida do zida) i koliko god sam se pokušavala sakriti iza vitke Valkire ispred mene, moja bedra i špek su se neizbježno odražavali oko vitkog odraza zdrave gospođice u ogledalu.
Na vagi sam pročitala nevjerojatnih 22 kile viška. Da, dobro sam napisala 22 kilograma viška.
Da bi stvar bila očitija, obukla sam bijeli donji dio trenirke, žutu majicu kratkih rukava i bijelo-žute tenisice.
Izgledala sam ko maskota Vatikanske mladeži koja ima alergiju na kortizon.
Ko čiča Gliša sa kružnicom u sredini.
Ko slonica Nelica koja JE član Vatikanske mladeži.
Ko.... no, da, shvatili ste.
Moja draga Supatnica i ja smo se sat vremena mučile sa vježbama zagrijavanja, bučicama od kile, velikom pilates loptom i gumom za vježbanje (slikonska guma od cca 1.5 m sa ručkama na krajevima.)
Nakon svega gore navedenoga ja sam još morala ići na posao odraditi smjenu od 12 do 20 h i onda se u busu dotandrkat na pol puta do doma gdje me Zakoniti pokupio autom i istovario u krevet.
Preporučili su mi konzumaciju Andola za izbjegavanje musklfibera al majku im ljubim i kilama, ak mi nije trebala anestezija dok sam žderala i izležavala se, onda ju ne bum uzimala ni dok patim od bolova zbog gubitka.
Na kraju svega, moram priznati da sam ipak krajnje zadovoljna i ponosna što sam ipak počela duuuuuug put do oporavka i što mi ipak neće za par mjeseci morati kirurški odstraniti kauč sa guzice.
Veselim se sutrašnjem danu i svakom idućem, iz istog razloga.
Baš me zanima kakvo ću izvješće sutra podnijeti..........
Post je objavljen 22.02.2011. u 18:10 sati.