MJESEČEVA SONATA
Djetinjstvo sam proveo u Bjelovaru. Nije bilo vodovoda, pa je majka vodu vadila iz bunara. Zimi se događalo da se voda zaledi, pa je trebalo prvo razbiti led da bi zagrabila tešku kantu koju je trebalo prenijeti četrdesetak metara do kuće kroz duboki snijeg dok se ledena voda prelijevala preko ruba i zalijevala po nogama onoga tko ju je nosio. Subotom smo zagrijali kuhinju i jedan po jedan prali smo se u lavoru. Grijalo se na drva, pa je majka u šupi cijepala klade sjekirom na velikom panju. Na istom panju i istom sjekirom je kokošima odrubljivala glave jer nije bilo hladnjaka, a perad se na tržnici prodavala živa. Moja majka bila je domaćica.
Baka i djed živjeli su mi u Zagrebu. Zagreb se razlikovao od Bjelovara po tome što je bio mnogo veći, kuće su imale više katova, stajale su jedna uz drugu i nisu imale vrtove, ulice su bile popločane, a po njima je vozio tramvaj. U Zagrebu je voda tekla iz slavina, stanovi su imali kupaonice s kadama, voda je tekla čak i u zahodu, kuhalo se na plin, grijalo centralnim grijanjem, a kokoši su se prodavale na tržnici već zaklane i često čak i očerupane.
Imao sam šest ili sedam godina kad je majka otišla sa mnom u posjetu baki i djedi. Nikada neću zaboraviti kako sam se zaprepastio kad je sjela za klavir, podigla poklopac, spustila prste na tipke i zasvirala kao da cijeloga života ništa drugo nije radila. Nisam znao da li me je više oduševila glazba koju sam tada čuo prvi put ili to što nešto tako posebno izvire pod prstima moje majke. Tek kasnije sam naučio da je svirala sonatu za klavir broj 14 Ludwiga Van Beethovena, „Mjesečevu sonatu“, jer ju je kasnije mnogo puta izvodila, i to napamet, jednako kao i „Za Elizu“ i niz Chopenovih sonata.
Moj djed bio je prije Drugog svjetskog rata dobrostojeći trgovac nekretninama, a majka je bila gospođica iz dobre familije koja je uvečer šetala korzom po Zrinjevcu i išla na plesove u Glazbeni zavod. Za vrijeme rata išla je u učiteljsku školu. Život koji je očekivala bio je uhodan i sređen građanski život, da se uda za nekoga iz pristojne obitelji, ima služavku, uzgaja djecu i svira klavir. Nakon rata djedu je zabranjeno da se bavi ranijim poslom, većina nekretnina mu je nacionalizirana, a on je majku ispisao is škole neposredno prije nego je maturirala jer je saznao da bi - da je završila - bila poslana u neku zabit Like ili Bosne ili negdje još dalje i gore da učituje.
Neki majčini kavaliri su u ratu pobijeni, drugi su nakon rata pobjegli, treći su postali slomljena sirotinja, novodošli kavaliri koji su se nudili nisu bili po njenom ukusu, ona sama ostala je bez miraza i bez škole, život koji je očekivala rasplinuo se. Kad je napokon srela nekoga tko joj se svidio, mog oca, njezin otac-moj djed bio je protiv te veze jer je moj otac „radio za novu vlast“. Tu se moja majka nije dala odgovoriti, buntovno je ustrajala na jedinom do čega joj je bilo stalo i otišla je u Bjelovar cijepati drva, vaditi vodu iz bunara i klati kokoši i ostala je ondje petnaest godina.
Moja majka nije bila osoba koja bi se žalila i kukala. Jedino je kadikad sjedala za klavir i satima svirala.
Vremenom je svirala sve rjeđe, klavir je bivao sve neugođeniji, njeni prsti sve ukočeniji. Danas mi je raštimani klavir u dnevnoj sobi i nitko ga ne svira.
Kadikad se zapitam što bi bilo s mojom majkom da se sudbina nije grubo poigrala s njom, kakav bi joj život bio, kakva bi ona bila. Moj djed je sve svoje teško, polako i pošteno stjecao, nadam se da ona ne bi bila kao ova „zlatna“ mladež o kojoj danas čitamo u glamuroznim trač-rubrikama i crnim kronikama, čiji su se roditelji preko noći obogatili na problematične načine, a oni zadrigli od bahatosti i utonuli u besmisao. U sličnosti je i razlika: i njoj i njima je daljnji život odredila promjena koja se dogodila takoreći preko noći, ali je ona izgubila sve što je imala dok su oni dobili previše toga s čim ne znaju što bi.
Ne vjerujem da bi moja majka ikada postala raskalašena praznoglava fufa koja provodi noći u razglašenim gužvalištima i jurcajući se skupim automobilima s mladićima koji ih krhaju i gaze ljude. Vjerojatno bi postala decentna zadovoljna gospođa koja brine o kućanstvu, djeci, dobrotvornim aktivnostima i kulturnim izlascima. Ne mogu reći da mi je drago kako joj se život okrenuo, ali uvjeren sam da je razočarajuća sudbina koja ju je spriječila da se na bilo koji način uzoholi ili postane slijepa i neosjetljiva za patnje drugih istovremeno učinila i boljom, finijom osobom. Gubitak ju je blagoslovio neprocjenjivim darom - bila je zadovoljna onim što je imala.
Lisica je objašnjavala Malom princu zašto voli boju žita. Tako i meni „Mjesečeva sonata“, pored toga što je veličanstvena glazba sama po sebi, uvijek poručuje nešto posebno, samo za mene.
Post je objavljen 22.02.2011. u 11:01 sati.