Marketing
Pašman i kvarat Ugljana
Kad prosječnom geografski talentiranom Hrvatu spomenete Pašman i Ugljan, velika većina će ih na prvi balun znati locirati negdje u blizini Zadra, ali čim krenemo u detalje tipa koji je donji, a koji gornji, koji je "vamije" a koji "tamije", eeee to već ide malo teže.
Za razliku od nekih "pseudo-otoka" koji su svoj djevičanski status "površine sa svih strana okružena morem" izgubili onog trenutka kad su premošteni i spojeni s kopnom, Pašman i Ugljan su povezani međusobno, a kopno, iako relativno blizu, ostalo je ipak dovoljno daleko da ti otoci zadrže svoju posebnost. No, nisu samo po tome ostali jedinstveni.
Recimo, otok Brač nema mjesto koje se zove Brač, isto tako i Šolta, ali na mnogim našim otocima postoje naselja, najčešće gradići istog imena koji su u pravilu najveća mjesta na otoku. No, baš me nekako zagolicalo kakav je to slučaj u kojemu Pašman ima Pašman, a Ugljan isto tako ima Ugljan, ali koji su opet nekim čudom (p)ostali mići, majušni, i danas životare u sjeni nekih drugih naselja koji bi kao trebali biti sporedni glumci u toj priči. Ipak, i za to ima objašnjenja, najbrže se razvijaju ona mjesta u kojima pristaje trajekt tako da nije nikakvo čudo da Tkon i Preko preuzimaju ulogu otočkih metropola.
Ideja za današnji izlet rođena je kao i obično, u iznenadnom i sasma neočekivanom trenutku visprenosti, u pravilu čim prva jutarnja kava uz neizbježne "Domaćica" kekse potakne zakržljale ganglije na neku suvislu aktivnost.
Iako vremenska prognoza nije obećavala spektakularno plavetnilo već više onako šućmurasto ozračje u srebrno metalik izvedbi, nismo se pokolebali, štoviše, mudro smo zaključili da ako krenemo iz Trogira oko 9, stižemo bez problema starom magistralom u Biograd do 11 kad "partije vapour" prema Tkonu na Pašmanu.
I zaista, osim laganog zastoja na šibenskom mostu koji se trenutno nalazi u predizbornoj "makeover" fazi i susreta s nekoliko puževa golaća na polupraznoj cesti, u Biograd smo stigli lagano, na komod. Užitak dvadesetak minuta plovidbe Pašmanskim kanalom za dvoje putnika i Plavu pticu platili smo 91 kunu, ali hej haj baš nas briga - ipak smo znatno relaksiraniji nego lani zar ne?
Ček, ček, samo da provjerim... re-la-ksi-ra-ni-ji... ah da, sve je u redu!
Čim smo se dotakli Tkona, pogled nam je privukla dopadljiva građevina na vrhu brežuljka.
Poučeni dosadašnjim iskustvom pretpostavili smo da se radi o nekom samostanu i naravno - nismo bili u krivu. Braća redovnici su oduvijek imali istančan ukus za pronaći najbolje lokacije. Ima i zanimljivo ime - Ćokovac! Iako na prvi posluh vuče na čokoladu, za ime samostana ipak je zaslužna ptica kos ilit ćok kako je ovdje nazivaju. Danas je Ćokovac posljednji muški benediktinski samostan u Hrvatskoj i kako smo čuli - poznato svjetsko glagoljaško središte. Na žalost, samostan je nedjeljom zatvoren za posjetitelje tako da smo ovoga puta samo uspjeli poljubiti zatvorena vrata.
Na samom početku naših pašmanskih lutanja naletjeli smo na - Kraj! Naravno, ne na kraj putovanja nego na mjesto zvano Kraj i u njemu još jedan samostan - ovoga puta franjevački koji se nalazi uz samu obalu.
Sagrađen u gotičkom stilu, samostan svetog Dujma iz 14.stoljeća krije bogatu povijesnu i kluturnu baštinu, koju naravno nismo mogli otkriti u svoj svojoj ljepoti, opet iz istog razloga - nedjelja je, dan kada se naravno, ne-djela. A da sad tu nešto kucamo i zvonimo na vrata... hm ne znam baš...
No, da ne bi ispalo kako na otoku Pašmanu obitavaju samo redovnici, pogledom smo potražili i ostale zanimljive stvari. Nisam siguran je li zbog sumornog zimskog dana ili nečeg drugog, ali velik broj starih, srušenih i napuštenih kuća stvara prilično otužnu sliku. S druge strane, postoji zamjetan broj novoizgrađenih monstr-apartmanskih zgradurina u živopisnim bojama tako da se u tim kontrastima i nije baš jednostavno snalaziti.
Kroz naselje Pašman samo smo protrčali a onda se zaustavili u Neviđanima. Ah da, to su one slavne Neviđane iz davne T-comove reklame. U portu zaklonjenom lukobranom čiji je vrh zatrpan nekakvim smećem i građevinskim otpadom, vezano je nekoliko turističkih brodova.
Tek tu i tamo sretnemo se s rijetkim prolaznicima, a po njihovim začuđenim pogledima zaključujemo kako slučajni gosti-nenamjernici i nisu baš česta pojava u Neviđanima.
Poželjeli smo napravit i jedan neobavezan đir pješačkim stazama prema vidikovcu da sagledamo sliku iz malo šire perspektive i naravno da nešto promumamo jel', međutim, već pri prvim zalogajima prenuli su nas hici iz sačmarice i lavež lovačkih pasa. Skupina od dvadesetak vrlih muškarčina s puščetinama i fluorescentnim prslucima baš i nije najpoželjnije društvo za uživanciju u panoramskim pogledima. Mislim, svaka njima čast, ali...
Nešto mirniju i opušteniju atmosferu pronašli smo u Banju, što je i sasvim logično, u banju je uvijek dobro, pogotovo u dobrom društvu. Stari dio sela skriven je gore u brdima među kojima se nalazi i Bokolj, najviši vrh otoka Pašmana. I do njega bi valjalo doći, ali tek sad shvaćamo kako smo ovaj izlet zamislili previše ambicizno jer za sve ono što smo planirali jednostavno nemamo vremena.
Ništa, Bokolj ćemo ostaviti za neku bolju priliku, možda već za prvih proljetnih dana, a danas ćemo pohitati prema Ždrelcu, prolazu između Ugljana i Pašmana.
Most je nedavno obnovljen i proširen, izvršena je ukrudba potpornih stupova, sve po zanatu naravno, a more ispod njega produbljeno, na radost vlasnika brodova s većim gazom.
Stoga nas uopće ne čudi da je promet prolazom Ždrelac vrlo živahan čak i u ovakvim zimskim danima kad izgleda da na moru nema nikoga normalnoga.
Prvo malo misto na otoku Ugljanu kojeg smo posjetili bila je mala smišna Kukljica.
Kukljica - nakon pašmanske letargije, baš nas je nekako osvježila i obradovala, a osjetu ugode zasigurno je pridonijela izvrsna kavica koju smo ispili u napokon jednom otvorenom kafiću.
Fronta ovčičastih oblaka sve je brže nadirala sa zapada, a s njom i prve naznake mraka, a mi tek što smo zakoračili na Ugljan!?
Ništa zato, ovog puta smo ionako tek otškrinuli vrata ovih otoka tako da nas vremenski tjesnac u kojem smo se našli i nije previše tangirao.
Kako bi barem donekle primirili planinarske strasti prošetali smo do crkvice svetog Pelegrina iznad Kali, mjesta poznatog po izvrsnim ribarima, ali i bogatom ribarskom flotom.
Nismo se uspjeli pošteno ni okrenuti, a već nas je u pristaništu čekao "Juraj Dalmatinac", trajekt koji će nas iz Preka prevesti preko, u Zadar.
Putovanje udobnijim trajektom, ovog će nas puta doći i 25 kuna više nego jutros, hm... neću beštimat, neću...
Zadar nas je dočekao s prvim mrakom, Pozdravom Sunca koje se danas i nije nešto posebno napojilo energijom i vječnim barkarijolima...
Otoke-blizance ostavili smo u zimskom snu, ali bez brige, nisu nas uspjeli zavarati. Nakon svih naših skitnji već se možemo smatrati iskusnim "otokolozima" i dobro znamo kako se tajne naših otoka ne mogu otkriti tek tako, za jedan dan.
Post je objavljen 22.02.2011. u 10:35 sati.