U siječnju 1977. godine je RAF grupa zatvora Stammheim dobila još jednu članicu – premještena je Irmgard Möller. 10. siječnja je opozvan sudac Prinzing – opoziv zbog pristranosti. Naslijedio ga je sudac Foth. U veljači dolazi do sve češćih sukoba zatovrenika i čuvara u Stammheimu.
U ožujku su ministar pravosuđa i ministar unutrašnjih poslova Bad-Württemberga priznali na konferenciji za tisak da je savezna tajna služba (BND Bundesnachrichtendienst – Savezna obavještajna služba) instalirala prislušne uređaje u sedam ćelija u Stammheimu, kako bi mogli prisluškivati razgovore između odvjetnika i zatvorenika prije početka procesa. Nisu priznali da se još od ožujka 1975. godine prisluškuju ćelije u kojima su bili zatvoreni pripadnici RAF-a i srodnih grupacija. Odvjetnici obrane su nakon tog priznana bezuspješno tražili suspenziju procesa. 29. ožujka 1977. Jan-Carl Raspe, Andreas Baader i Gudrun Ensslin posljednji put se pojavljuju na sudu. Baader je napisao molbu da se pozovu kancelari Willy Brandt i Helmut Schmidt, optužujući ih za proganjanje RAF-a od 1972. godine jer su "odobrili koncepciju antibubverzivnog rata suprotnog običajnom pravu". Jan-Carl Raspe pozvao je tajne službe da se izjasne u vezi afere prisluškivanja, a Ensslinova je najavila novi štrajk glađu. Njezin je odvjetnik odstupio pozivajući se na incident s prisluškivanjem. Sljedećeg su dana zatovrenici RAF-a stupili u četvrti štrajk glađu, tražeći prema preporukama medicinskih stručnjaka da budu stavljeni u grupe od 15 do 20 osoba, te barem minimalna ista prava kakva su priznata ratnim zarobljenicima.
U travnju se suđenje približavalo kraju. Savezni državni tužitelj Siegfried Buback je ubijen u svom automobilu na putu kući zajedno sa vozačem i policajcem-tjelohraniteljem. Odgovornost su preuzeli Komandosi Ulrike Meinhof. U priopćenju koje je dostavljeno Njemačkoj novinskoj agenciji su naveli da je savezni državni tužitelj Buback bio odgovoran za uvjete zetočenja pripadnika Frakcije Crvene Armije, te za mučenje i smrt Holgera Meinsa i Siegfrieda Hausnera. Krajem travnja se zdravstveno stanje zatvorenika, uslijed štrajka glađu, jako pogoršalo. Gudrun Ensslin je već na rubu smrti i unatoč njenom protivljenju prisilno je hranjena još od 25. travnja. Amnesty International je tražio od savezne vlade da slijedi članke zakona koje je verificirao UN protiv nečovječnih postupaka, poglavito članke protiv mučenja koje je zabranjeno, te da se posluša mišljenje liječnika. 28. travnja sudac Foth donio je presudu. Andreas Baader, Jan-Carl Raspe i Gudrun Ensslin su proglašeni krivima za četiri ubojstva, 27 pokušaja ubojstva i niz bombaških akcija. Svi su osuđeni na doživotni zatvor. Suđenje koje je trajalo dvije godine i Njemačku stajalo preko 15 miljuna dolara je završeno. Saslušano je 500 od gotovo 900 predloženih svjedoka. 30. travnja vlada je prvi put popustila pred štrajkom glađu, kako bi sačuvala ionako nizak ugled Njemačke u inozemstvu. Ministar pravosuđa Baden-Württenberga dao je obećanje da će zatvorenici biti stavljeni u grupe s mogućnošću promjena. U srpnju su u Stammheim prebačeni Wolfgang Beer, Helmut Pohl i Werner Hoppe, članovi RAF-a. Nešto kasnije k njima je prebačena i Verena Becker. U zatovrima u Berlinu i Kölnu su također formirali RAF grupe zatvorenika. U kolovozu je unatoč popuštanju uprave zatvora i dopuštenju druženja rasla napetost između stražara i zatvorenika. Nakon provokacije stražara došlo je do hrvanja između Jan-Carla Raspea i jednog čuvara. Nakon toga je utrčalo trideset čuvara kji su pretukli i zlostavljali pripadnike RAF-a. Taj je incident iskorišten za ponovno uvođenje izolacije. Beer, Hoppe i Pohl su vraćeni u hamburški zatvor. Zatvorenici RAF-a su 8. kolovoza počeli štrajk glađu i žeđu.
Tijekom štrajka su neki od zatvorenika pali u komu, pa su prebačeni u bolnicu. U anketi njemačke televizije i dnevinih novina Die Zeit 74% anketiranih izjasnilo se protiv prisilnog hranjenja zatvorenika. Istraživanje je provedeno s namjerom da se javnost psihološki pripremi na mogućnost da neki od zatvorenika umru od posljedica štrajka glađu.Tijekom štrajka je druga generacija neuspješno je pokušala raketnim bacačem napasti ured državnog tužitelja u Karlsruheu. Toj drugo generaciji su pripadali: Brigite Mohnhaupt, Sieglinde Hofmann, Elisabeth von Dyck, Christian Klar, Knut Folkners, Sigrid Sternebeck, Angelike Spietel, Silke Maier-Witt, Willy Peter Stoll, Peter Jürgen Boock, Susane Albrecht, Adelheid Schultz, Rolf Clemens Wagner i Stefan Wisniewski.
Zatvoreni pripadnici RAF-a i Pokreta 2. lipnja prekinuli su 2. rujna štrajk. To im je bio jedini način da izbjegnu sigurnu smrt na koju su provladini mediji pripremali javnost.
"Njemačka jesen"
Hanns-Martin Schleyer, predsjednik Udruge njemačkih poslodavaca i izvršni direktor Daimler-Benza, otet je 5. rujna 1977. u Cologne, iz automobila i prilikom otmice su poginula tri policajca i njegov vozač. Schleyer je tijekom Drugog svjetskog rata bio pobočnik Reinharda Heydricha, šefa sigurnosti SS-a, i bio je zadužen da češku industriju integrira s nacional-socijalističkom ekonomijom. Istog su dana Baader, Ensslin i Raspe stavljeni u potpunu izolaciju. Oduzeti su im radio i TV prijemnici, obustavljena je pošta, novine, posjeta odvjetnika ili rodbine. Više nisu imali nikakvu vezu sa vanjskim svijetom.
Mjesto otmice
Mjesto otmice
Sljedećeg je dana protestantski svećenik u Wiesbadenu našao pismo naslovljeno na "saveznu vladu". U njemu je bila Schleyerova fotografija i poruka u kojoj stoji da su Komandosi Siegfried Hausner zarobili predsjednika Udruge njemačkih poslodavaca. Tražili su puštanje zatvorenika Frakcije Crvene Armije: Baader, Ensslin, Raspe, Becker, Hoppe, Dellwo, Krabbe, Rössner, Schubert i Möller. Morali su biti pušteni na slobodu i mogućnost da odlete u zemlju po svom izboru. Također je svaki od njih morao dobiti po 100.000 njemačkih maraka.
Komesar BKA, Horst Herold poslao je poruku otmičarima u kojoj želi dokaz da je Schleyer živ. Otmičari kao odgovor šalju vrpcu na kojoj Schleyer odgovara na osobna pitanja. BKA se ponovno obratila otmičarima putem mass-medija, ali je odlučila da zbog prijašnjih iskustava više neće govoriti preko medija. Otmičari moraju odabrati posrednika za razgovor.
Vlada je unajmila švicarskog odvjetnika Denisa Payota kao posrednika. Otmičari ga kontaktiraju i zahtijevaju da se na TV pojavi neki zatvoreni član RAF i da ih izvijesti kako teku pripreme za njihovo oslobađanje.
BKA daje upute Payotu prema kojima su zatvorenici dobili upitnike u kojima se moraju odlučiti za zemlju u koju žele emigrirati. Većina se zatvorenika odlučuje za Vijetnam, Alžir ili Libiju. Vlada je započela pregovore sa Alžirom i Libijom da li žele prihvatiti zatvorenike. U zatvoru Stammheim je uprava pred vrata ćelija postavila madrace koji su još dodatno zvučno izolirali i onemogućavali razgovore između zatvorenika. Međutim, tu su ih članovi zatovreni RAF-a već preduhitrili. Prokrijumčarenom robom su izradili telefonski sistem od radio prijemnika i nekorištenih strujnih žica. U sljedećem razdoblju BKA je maksimalno odugovlačio oko detalja izvlačenja zatvorenika. Pokrenuta je najopsežnija akcija prisluškivanja. Nekoliko tisuća policajaca nadziralo je glavne telefonske centrale i pošte, kako bi presreli moguću komunikaciju između članova RAF-a. U Bundestagu je u rekordnom roku prihvaćen zakon kojim je sucima dopušteno provođenje stroge zabrane kontakata među osuđenim teroristima ili bilo kim drugim za kog sudac tako odluči. 25. rujna BKA priopćava otmičarima da su Libija i Jemen odbili prihvatiti zatvorenike, a da još čekaju odgovor Vijetnama. Raspe u ime "svih" zatvorenika predaje prošireni popis država u koje bi željeli otići: Angola, Mozambik, Gvineja i Etiopija. BKA je primjetila da je u Raspeovom dopisu bila korištena riječ "mi" i da su prema tome zatvorenici ipak u kontaktu. Unatoč veličini pokrenute akcije BKA i dalje ne napreduje u istrazi. U istrazi su čak korišteni i savjeti vidovnjaka. Sveobuhvatno prisluškivanje pokazalo je da telefonski pozivi otmičara uglavnom dolaze iz okolice kölnskog željezničkog kolodvora, dok je nekoliko poziva došlo s Gare du Nord, jedne od pariških željezničkih stanica.
Otmičari su Denisa Payota obavijestili da više neće biti nikakvih dokaza da je Schlayer živ ukoliko se ne konkretiziraju radnje za razmjenu. 30. rujna BKA je objavila da vlade Vijetnama i Alžira ne dozvoljavaju ulazak zatvorenika. BKA je također odbila zahtjev da se zatvorenicima RAF-a ukine izolacija u zamjenu za nove dokaze da je Schlayer živ. 4. listopada je policija u Kölnu otkrila automobil koji je korišten u otmici i napušteni stan. 6. listopada uatvoriski liječnik u Stammheimu izjavio je da su Baader, Ensslin, Raspe i Möller u depresiji i da planiraju kolektivno samoubojstvo. Payot je primio pismo pisano Schlayerovim rukopisom i njegovu fotografiju. Schlayer je napisao: "Neizvjesnost je ono pto me njagore pritišće. U svom prvom dopisu napisao sam da je moj život u rukama savezne vlade i da to prihvaćam. Ali nisam predvidio, niti pomislio da ću vegetirati u stalnoj neizvjesnosti kao što mi se događa cijeli mjesec. " U Stammheimu su zatvorenici i dalje bili izolirani, a agenti BKA nastojali su progurati dezinformacije da su zatvorenici sve depresivniji i skloniji suicidu.
Palestinski komandosi su 13. listopada nakon polijetanja oteli Lufthansin Boeing 737, sa 5 članova posade i 86 putnika, pretežno njemačkih turista na putu u Palma de Mallorcu. Zrakoplov je prvo preusmjeren prema Rimu, gdje su mu napunjeni rezervoari. Krizni stožer koji se sastao u Bonnu želi ustrajati u odluci da nema popuštanja otmičarima. Zahtjevi su puštanje "drugova koji su u njemačkim zatvorima". Ukupno 10 članova RAF-a i dva Palestinca iz turskog zatvora. Svaki je zatovrenik prilikom oslobođenja morao primiti i po 100.000 njemačkih maraka. Savezna granična policija dobila je zapovijed da mobilizira svoju specijalnu antiterorističku jedinicu GSG-9. Grenzscgutzgruppe-9 (Pogranična policijska jedinica – 9). Osnovana je nakon krvoprolića na Olimpijadi u Münchenu. 14. listopada Payot je primio još jedan ultimatum u kojem se uz oslobađanje devet RAF-ovaca i dva Palestinca traži i otkupnina od 15 miljuna USD, koju bi trebao predati Schlayerov sin. Inzistirali su da oslobođeni moraju stići na svoja odredišta najkasnije do 16. listopada u osam sati po srednjeeuropskom vremenu. Oteti zrakoplov je nakon još nekolko stajanja naposljetku sletio u Dubai. 15. listopada je Njemačka novinska agencija priopćila da će Vlada ispuniti jedan od zahtjeva terorista i platiti 15 miljuna USD u subotu u podne. Otmičari se naravno nisu pojavili na dogovorenom mjestu već su tražili da se otkupnina isplati kod oslobođenja zatvorenika. Stanje u otetom zrakoplovu se pooštrilo. Pilot je uspio radio vezom dojaviti koliko ima otmičara na zrakoplovu. Teroristi su tijekom noći zavezali sve taoce i na zid pilotske kabine je pričvršćen plastični eksploziv. Zrakoplov je opet poletio i sletio u Aden. Čim je sletio zrakoplov su opkolili jemenski vojnici. Zapovjednik otmičara je ubio pilota. S punim rezervoarima kopilot je opet prebavio zrakoplov na novi aerodrom, ovaj put u Mogadishu, glavni grad Somalije. Četiri sata nakon njega sletio je i zrakoplov sa njemačkim pregovaračima i tridesetak specijalaca. Tijelo pilota je izbačeno iz aviona kroz izlaz za nuždu. Otmičari su zaprijeti da će zrakoplov dići u zrak ako se uskoro ne ispune njihovi zahtjevi. Taoce su polili alkoholom. Njemački otpravnik poslova je nato lagao da je vlada popustila i da će traženi zatovrenici biti oslobođeni tijekom dana. Zapovjednik otmičara se nakon toga usuglasio da će produžiti rok do sljedećeg jutra. Taoci su bili odvezani. Nakon raspremanja opreme i pripreme komandosi GSG-9 bili su 18. listopada, pet minuta nakon ponoći, spremni za akciju. Njemački otpravnik poslova je maksimalno i uz pomoć psihologa pokušavao držati otmičar maksimalno zauzetim. Sinkroniziran komandosi su uz pomoć zasljepjujućih bombi ušli u zrakoplov. Prva je bila ubijena otmičarka koja se nalazila blizu izlaza u slučaju nužde. Druga je izrešetana kroz vrata u toaletu. Iako višestruko pogođena ona jedina preživjela (na slici dolje). Zapovjednik otmičara Mahmud Martyr bio je smrtno ranjen u kokpitu. Četvrti je otmičar također ubijen prije nego je išta uspio napraviti. Od taoca jedino je stuardesa bila lakše ranjena u nogu.
Nakon samo dvadeset minuta ta je vijest stigla i u Stammheim. Dežurna straža je projerila sanje u ćelijama i nije primijetila ništa neobično. Prema službanoj verziji Raspe je slušao vijesti preko svog prokrijmčarenog radija. Nakon što je čuo o pogibiji otmičara satima je tajnim telefonskim sistemom razgovarao sa Baaderom, Ensslinovom i Möllerovom. Sklopili su dogovor o samoubojstvu. U ćeliji broj 719, Baader je uzeo svoj pištolj FEG kalibra 7.65 kojeg je imao krivenog u gramofonu. Ispalio je dva metka, jedan u zid i jedan u jastuk, kako bi se stekao dojam borbe. Treći je metak opali sebu u zatiljak. Metak je prošao kroz glavu i izašao kroz čelo. U ćeliji broj 716 Raspe je uzeo svoj 9mm pištolj H&K, prislonio ga na sljepoočnicu i okinuo. U ćeliji broj 720 Ensslin je uzela komad žice, električni kabel iz gramofona, i provukla kroz rešetku na prozoru. Popela se na stolac i napravila omču kroz koju je provukla glavu. Odgurnuvši stolac u stranu ostala je visiti. U ćeliji broj 725 Möller je uzela ukradeni kuhinjski nož, povukla pulover prema gore i probola se četiri puta. Ciljala je srce, ali ga je ipak promašila. Zatvorenici su otkriveni ujutro. Raspe je još uvijek bio živ. Prevezen je u bolnicu gdje je umro. U istoj su bolnici liječnici uspjeli spasiti Möllerovu. Javnost nije vjerovala da su se sami ubili.
Samo su činjenice bitno odudarale od službene verzije. Prema svjedočenju Möllerove ona je te noći čitala do četiri. Prije nego je legla nazvala je Raspea koji joj je normalno odgovorio. Ona je bila odjevena jer su očekivali da će svakog trena biti pušteni. Oko 5 sati čula je jako vrištanje i lupanje. Zadnje ćega se sjeća bio je "nadirući zvuk u glavi".
Javilo se pet svjedoka iz susjednih ćelija koji nisu čili nikakvu pucnjavu, a čuli su da Baader pušta vodu u 2 sata u zahodu. U službenoj istrazi bilo je dosta nelogičnosti. Znanstveno je dokazano da je metak koji je ubio Andreasa Baadera ispaljen s udaljenosti od 30 do 40 centimetara. Ostaci baruta na kosi su pokazivali upravo da je pucano s udaljenosti od 30 do 40 centimetara. Sa te udaljenosti nitko se ne može upucati u potiljak. Tajanstveni pijesak nađen u Baaderovim cipelama nikad nije objašnjen. Pijesak u Baaderovim cipelama je glavni dokaz u teoriji po kojoj je Baader prevezen u Mogadishu kako bi bili zavarani otmičari zrakoplova. Tijekom oslobađanja talaca je ubijen i tijelo je vrećeno u njegovu ćeliju u Stammheim.
Vješanje Gudrun Ensslin o gramofonski kabel je također sumnjivo. Naknadna rekonstrukcija vješanja vreće punjene pijeskom iste težine za elektro-kabel identičnog gramofona pokazalo je da je vješanje bilo neizvedivo. Žica je nakon nekog vremena sama pucala jer nije mogla izdržati obješenu težinu. Konstrukciju vješanja rušila je i činjenica da se obješeno tijelo počinje trzati u smrtnom grču, što je dodatno opterećivalo ionako nedovoljno čvrstu žicu. Vesta Irmgard Möller, kojom se moglo dokazati da to nije bilo ubojstvo, neobjašnjivo je izrezana u komadiće. Nitko se nije pitao je li se prisluškivalo tih dana u Stammheimu.
Predsjednik poslodavaca Schlayer ubijen je 19. listopada 1977. nakon propasti pregovora o razmjeni. Francuske ljevičarske novine Leberation objavile su završni proglas Schlayerovih otmičara: "Nakon 43 dana dokrajčili smo bijedni i pokvareni život Hans-Martina Schlayera. Herr kancelar Helmut Schmidt, koji je otpočetka računao sa Sclayerovom smrti, može ga pronaći u zelenom audiju 100 s registracijskim pločicama Bad Homburga, u ulici Charles Peguy u Mülhausenu u Francuskoj." Policija je u navedenom autu i na točnoj lokaciji pronašla tijelo koje je tri puta pogođeno u glavu, vjerojatno dok je klečao u šumi.
Reakcije diljem Europe su bile burne. Prigodom demonstracija pred njemačkom ambasadom u Rimu 25 demonstranata je uhićeno i četiri policajca su ranjena. Bilo je više od dvadeset bombaških napada na predstavništva njemačkih tvrtki u Italiji. U Francuskoj su dva skladišta njemačkih automobila zapaljena. Bilo je i zapaljenih mercedesa u raznim gradovima. Njemačka tvornica papira u Toulouseu sravnjena je sa zemljom. U Versaillesu je na tvornicu u njemačkom vlasništvu bačena bomba. Odgovornost su preuzeli Komandosi Andreas Baader – pokret naoružane frakcije. U Grčkoj su dva policajca ranjena u razmjeni vatre s četvoricom gerilaca, koji su pokušali baciti ručne bombe na njemačku elektroničku tvornicu u blizini Atene. 20. listopada je utemeljena međunarodna istražna komisija o mrtvima iz Stammheima. Za otmičarima Schlayera pokrenuta je jedna od najvećih potjera, organizirana u Njemačkoj i Francuskoj.
Hans-Martin Schlayer pokopan je 26. listopada. Na sprovodu je njemački predsjednik Walter Scheel održao govor i obitelji pokojnog Sclhlayera rekao: "U ime svih građanaa Njemačke molim Vas za oprost!". 28. listopada pokapani su Baader, Ensslin i Raspe na groblju Waldfriedhof u Sttutgartu. Ba pogrebu je bilo nekoliko tisuća ljudi, zajedno s tisuću policajaca naoružanih puškomitraljezima. Policija je također i snimala sudionike sprovoda kako bi ih kasnije mogli ispitati. Simpatizeri RAF-a su nosili veliki transparent na kojem je pisalo: "Gudrun, Andreas i Jan su mučeni i ubijeni u Stammheimu. Borba se nastavlja". Time je Njemačka jesen završila.
Post je objavljen 22.02.2011. u 01:20 sati.