Pregled posta

Romano Bolković:

No, dok drugi apostoli jednostavno nisu uspjeli shvatiti svoga učitelja, Juda je imao drskosti
pretpostaviti se da je on shvatio svrhu Krista potpunije nego Krist.

Thomas de Quincey

Dva primjera klasične starine

2. svibnja 2008. godine umro je najomiljeniji hrvatski filozof, Marjan Cipra. Na svome blogu, Vaseljeni, napisao sam In memoriam, izmedju ostaloga spomenuvsi i legendarno prvo Ciprino predavanje po povratku na fakultet: „...pun amfiteatar, Cipra u crnoj perlerini, sluša se valcer, a on obrazlaže trotakt, Marsilia Ficina, pitagorejce i kako iz onoga hen nastaje pola, korijen iz dva, neodređena dvojina - mnoštvo! Hippasus iz Metapontuma otkrio je da je taj broj iracionalan, ali, Hippasus iz Metapontuma otkrio je i ine tajne pitagorejaca: bratstvo mu je za životo podiglo nadgrobni spomenik!
Jedan je trokut dozivao drugi: hipotenuza koja je neodređena dvojina ubrzo je presijecala katete čineći hipotenuzu inverznog trokuta i odjednom je pred nama stajao Solomonov pečat!
Tu je negdje u dvoranu ušao korpsukularni Marsilio Ficino...“.

Te veceri Cipra je spomeno i Hipasov kraj, literariziravsi ili eufemiziravsi ga: kazao je da je Hipasu Bratstvo podiglo nadgrobni spomenik za zivota; nije rekao da su ga utopili u moru. Zbog izdaje.
Uzasne, i uzasavajuce izdaje.

Evo o cemu je rijec:

Grci su poznavali jedan od temeljnih matematickih pojmova: sumjerljivost duzina. Danas bi osnovnoskolski ucitelj matematike kazao da su dvije zadane duzine duljina a i b sumjerljive ako postoji broj r veci od nule tako da su a i b cjelobrojni visekratnici od r. Hrvatski kazano, sumjerljivost duzina znaci da je omjer njihovih duljina racionalan broj. Ali, isti ti stari Grci znali su i za postojanje nesumjerljivih duzina. Tu u povijest ulazi spomenuti Pitagorin ucenik Hipas: oko 430. godine prije Krista, Hipas je shvatio da osnovica i dijagonala kvadrata nisu sumjerljive duzine, jer je omjer njihovih duljina korijen iz dva, a taj je broj – iracionalan. Naravno da su pitagorejci na sam spomen mogucnosti postojanja iracionalnih brojeva posve poludjeli, ali su se ubrzo stavili u pamet i otkrice poceli cuvati kao najstrozu tajnu. Naravno, cijela ta matematicka afera u oblacnom Metapontumu ima i svoju metafizicku pozadinu: taj banalni pravokutni, jednakokracni trokut sa stranicama 1 i hipotenuzom koja je korijen iz dva, zapravo je prikaz Pada: emanacije Jednoga u Mnostvo. Ocito, stvar postaje ozbijna: Hipas je svjetini odao Tajnu nastanka svijeta. Obrazlozenje - da ne odbijam citatelja kojega je neka nenadana radost odbila od metafizike – mozemo sazeti na sljedeci nacin: Pitagorejci uce da je u temelju svega Monada, broj Jedan. Monada nije broj već princip, pocelo i nacelo izvan nase sublunarne sfere. U nju, Jedan emanira umanjujuci se: Dva nije dvostruko više od Jedan, već dvostruko manje! Monada se unizila, kao sto se cetiri stoljeca kasnije Rijec ponizila do karnalnosti i Bozanstvo do muke Kriza. Ocito, rijec je o Padu, o Iskonskom grijehu, o diobi Jednoga na Dobro i Zlo. Jedno se ponizilo do Neodredjene Dvojine, do Mnostva, zapadajuci u kal grijeha.
Obrazlazuci ovo ucenje izvan pitagorejskog ezoterickog kruga, Hipas je pocinio neoprostiv grijeh veleizdaje: osporio je ne samo sam temelj Pitagorina nauka, razglasivsi postojanje iracionalnih brojeva, nego je unio u Svijet nemir, navevsi na pomisao na njegovu nepopravljivu nerazumnost.
Bratstvo koje ce isceznuti u pokolju, udavilo ga je u moru. Ili mu je, kako je Cipra rekao, za zivota podiglo nadgrobni spomenik. Svejedno – kaznilo ga je kao izdajnika.
Stoga ne cudi da se za Hipasa iz Metapontuma gotovo ni ne zna: izdajice ne vole ni oni koji od njih imaju koristi. Covjecanstvo tu nikako nije iznimka; ta, ljudski je rod ionako prirodna aberacija.

Drugi primjer, naravno, rimski je, stovise rimski koliko to samo moze biti: tice se okultnog imena Rima, i onoga koji ga je razglasio, dakle izdao, najkulturnijeg medju onima koji nose togu, kako ga je oslovio Ciceron – Kvinta Valerija Sorana.

82. godine prije Krista, u godini svoje smrti, taj je rimski pjesnik i gramaticar bio tribunus plebis, narodni tribun. O Soranovoj smrti i izdaji pise Servije; spominje ga i Plinije Stariji kao i Plutarh; navodno da je Soran tajno ime Rima odao u svome djelu Epoptides, pod nerazjasnjenim okolnostima i, najvjerojatnije, iz politickih motiva. Varo govori o tome da je razapet na kriz, sto je malo vjerojatno, jer je nesretni Valerije ipak bio tribun. Opet, pitanje je je li kao tribun uopce mogao znati tajno ime Rima. Jedni govore da je to ime bilo Amor; drugi, ne manje neuvjerljivi, da je to ime Angerone, tajanstvene bozice zastitnice Rima i cuvarice njegova tajnog imena, cija se statua, s prstom na ustima, nalazila u hramu Volupie, bozice uzitka. Znati necije tajno ime, znacilo je starima imati moc nad imenovanim, osobom ili gradom, svejedno. Rimljani bi se zakleli na slucaj Kartage, u prilog ovom vjerovanju. Zapravo, vjerovanje je starodrevno, a studenti kunsthistorije tu lekciju nauce uceci o Egiptu: evokacija imena je magijski cin: zaziv imena izaziva odaziv imenovanog, koji se podcinjava onome koji baca cini. Strah Rimljana od izdaje tajnog imena grada bio je razumljiv: sam se Valerije Soran iz Ostie cudio kako Rim i dalje stoji na svojih sedam brezuljaka, unatoc njegovoj glasnoj izdaji.

Nesretni Varelije Soran imao je vise srece s posthumnom slavom: za razliku od Hipasa, Valerija Sorana pamtimo, makar kao izdajnika. Dokaz je tome i prica ‚Tri tumacenja Jude’.
Cujmo je ukratko:

U obranu Jude

Thomas de Quincey pise da dok drugi apostoli jednostavno nisu uspjeli shvatiti svoga ucitelja, Juda je imao drskosti pretpostaviti se da je on shvatio svrhu Krista potpunije nego Krist. U spomenutoj prici J.L.Borges ovaj motiv varira da briljantne hule: „Bog je dokraja postao covjek, ali covjek do gnusobe, covjek do prokletstva i bezdana. Da nas spasi, mogao je odabrati bilo koju od sudbina što pletu kolebljivu mrezu povijesti; mogao je biti Aleksandar ili Pitagora ili Rurik ili Isus. Odabrao je najgoru sudbinu: bio je Juda.“

Zamrsena i dosadna teologija kojoj je jedina svrha pojmu sina dodati obiljezja zla i nesrece? Moguce, ali i besmrtna apologija izdaje koju nije moguce prepricati svojim rijecima, a da je ne okrnjimo; poslusajmo je u izvorniku:

„Nakon stanovitog Nijemca, de Quincey je iznio teoriju da je Juda izdao Isusa kako bi ga primorao da objavi svoju bozansku narav i pokrene široki ustanak protiv rimskog jarma. Runeberg predlaue metafizicko obrazlozenje. On najprije umješno naglašava izlišnost Judina cina. Napominje (kao Robertson) da za prepoznavanje ucitelja, koji je svakodnevno propovijedao u sinagogi i cinio cudesa pred tisucama ljudi, nije potrebna izdaja jednog apostola. Pa ipak, tako se dogodilo. Pretpostavka da je posrijedi pogreška u Svetom pismu ne dolazi u obzir; pogotovo ne dolazi u obzir mogucnost da se u najznacajniji dogadaj svjetske povijesti uplete slucajnost. Ergo, Judina izdaja nije bila slucajna; ona je bila predodreden cin koji zauzima tajanstveno mjesto u ustrojstvu otkupljenja. Runeberg dalje razvija misao: kad je cpostala tijelom, prešla je iz posvudašnjosti u prostor, iz vjecnosti u povijest, iz bezgranicnog blazenstva u mijenu i smrt; da bi se uzvratilo toj zrtvi, trebalo je da jedan covjek, u ime svih ljudi, podnese istovrsnu zrtvu. Taj je covjek bio Juda Iskariotski. Juda je jedini medu apostolima naslutio skrovitu bozansku narav i uzasnu nakanu Isusovu. Rijec se ponizila dotle da je postala smrtna; Juda, sljedbenik Rijeci, mogao se srozati na potkazivaca (najgori prijestup što ga dopušta gnusoba) i stanara neugasivog ognja. Nizi poredak zrcalo je višeg poretka; oblici na zemlji odgovaraju oblicima na nebu; mrlje na kozi zemljovid su nepromjenljivih zvijezda; Juda, na stanovit nacin, odrazava Isusa. Stoga onih trideset srebrnjaka i poljubac; stoga dobrovoljna smrt,
da lakše stekne vjecno prokletstvo. Tako je Nils Runeberg razjasnio Judinu zagonetku.“

Dante ce Judu staviti u deveti krug Pakla; da podsjetimo, tu su izdajice koji su zaleđeni u ledu: izdajice rodbine, izdajice politickih kolega, izdajice gostiju,
izdajice dobročinitelja. Cijela ova izdajnicka ekipa, lisena oprosnica, boravi u ledu rijeke Kokit, rijeke jadikovanja. Naime, nakon pobune zlih anđela protiv Boga, Lucifer je padom na Zemlju u Jerusalemu otvorio pukutinu u obliku lijevka. Luconosa je na dnu Pakla, gdje mašući krilima izaziva zamrzavanje rijeke Kokit. Pola mu je tijela u zaleđenom jezeru. Lucifer ima tri glave i u svakoj žvače po jednog od najvećih svijetskih grešnika: Judu koji je izdao Isusa, Kasija i Bruta koji su izdali Julija Cezara.

Borges za Judu ima vise razumijevanja: Valerije Soran umro je jer je razglasio tajno ime Rima. Kakvu je bezgranicnu kaznu on sam zasluzio, zato što je otkrio i razglasio uzasno ime Bozje?

Ako literatura ima ma i najposrednije veze s Istinom, kazne se ne bi trebao bojati samo Runeberg. Borges nije vjerovao u Raj i Pakao, iako je o potonjem napisao briljantne stranice. Pretpostavimo, ipak, na tren da je njegova opaska o Runebergu utemeljena: a sto ako je Jorge razglasio uzasno ime Bozje?

Lučonosa

Jednom smo vec na ovom mjestu tumacili gdje se to u Bibliji smjesta Pad i otpadnistvo Lucifera: tohu va bohu, tama koja se stere nad bezdanom, to je mjesto. Poslije stvaranja, onoga generatio, i prije obnove, onoga regeneratio, dogadja se degeneratio stvorenog. No sto se zbiva s tim Luconosom, koji je iz gordosti pozelio biti na mjestu Boga? Kakvu to sudbinu ima Praizdajnik, onaj koji je iz tastine odbio Ljubav bozju, izdavsi njegovu milost?
Jednom davno ucili su me da u hebrejskom docetak –el oznacava i plodnost, kreaciju: imaju ga svi arhandjeli: Rafael, Mihael, itd... Iako su po definiciji ciste inteligencije, spomenuti su i kreativni: regbi, stvaraoci su, doduse ne kao Stvoritelj, ali, nalik njemu.
Satanel, padom, gubitkom ovog –el, nije vise u pozciji stvarati: stoga moze biti teolog, ali ne i umjetnik! Satan je i dalje inteligentan, ali neplodan, jalov, i to je njegov osobni pakao.
No Lucifer cuva nesto zajednicko svim izdajnicima: neku perverznu volju da vjecno zeli zlo, a cini dobro. Ili je ta volja u samom cinu pervertirana, pa se neki dobar naum promece u zlocin?
Jer, vidite, na zgradi Oca Domovine nalazi se bas jedan takav andjeo luconosa. Zar nije indikativno da je bas ta zgrada u proteklom desetljecu bila Dom za koji su bili spremni decki u crnim kosuljama?

Hocu reci, cudno je to s Andjelom Prosvjete, Luconosom i Iluminatorom: u cinicna vremenana poput danasnjih, kad Ideologija zna svoju laz i kad se usprkos tome ponasamo kao da ne znamo sto cinimo, u vremena prosvjecene ideologije, da cinizam nazovem njegovim imenom, andjeo zastitnik postaje upravo Lucifer: donosioc svjetla, koje baca novo svjetlo na stvari, zastitnik je svih otpadnika i izdajnika, onih koji su do jucer snivali zlo, a sada bi uznastojali oko opceg dobra. Sasvim primjeren Andjeo za zla vremena.

Vremena u kojima Cosa Nostra, nasa stvar, postaje res publica, javnom stvari, sto u drzavi za koju se kaze da svaka druga ima svoju mafiju, dok u ovoj mafija ima svoju drzavu, nikoga vise nimalo ne cudi.

Danasnji izdajnici, pokajnici i drugi, tugaljiva su peta kolona u ovom kolopletu budalastina koji se upravo u Hrvatskoj odvija: Tito nije hapsio Savku ni Miku, Tudjman nije uhitio svoje politicke protivnike, no u danasnjoj Hrvatskoj, pod izlikom obracuna s korupcijom, upravo se odvija nevjerojatan politicki obracun konkurentskih elita.

Zanimljivo ce biti vidjeti tko ce doskora biti Izdajnik i onih koji se danas nalaze na inkvizicijskoj strani. Jer, kad smo kod luci, nicija nije dogorjela do jutra.
Ne shvacam kako se ta povijesna istina u nas nikako ne shvaca.
Valjda se stoga hrvatska povijest i pretvara u tragikomediju, pri cemo vise nije farsa ono sto se jednom zbilo kao tragedija, nego je tragicno to sto su vec sami dogadjaji farsicni - u tome i jest sva tragicnost nase pozicije: mi smo zrtve farse.
Onaj koji bi to pokusao obrazloziti, u Hrvatskoj bi bio prozvan izdajnikom.
Jer, to sto smo mi trotli, to je ipak samo cosa nostra – cisto nasa, horvacka stvar.

Post je objavljen 21.02.2011. u 22:07 sati.