Vec je proslo pola tjedna i opet je dosao onaj dan u mjesecu kada moram ostaviti veceru i krenuti 20-km od kuce zbog obaveza koje zovu, ("treca smjena"). Izlazim iz kuce dobro obucen jer je jako hladno. U samo par koraka od kuce do garaze iako dobro obucen osjetio sam val hladnoce i jedva cekam zagrijati auto i napokon skinuti jaknu. Uzimam daljinski i otvaram kapiju. Iako je proslo skoro pola tjedna i ima jos par dana do vikenda,u gradu uvijek ima guzve, ali meni se ne zuri. Slusam glazbu na radiju, grijanje lagano radi, razgovaram s prijateljima koji su krenuli samnom. Izlazimo iz gradske guzve i nastavljamo prema nasem odredistu....
Nakon svih obavljenih obaveza, vracamo se vec pomalo kasno.
Vani je jos hladnije nego kad sam krenuo od doma. Hladnoca prodire do kosti, ali opet palim grijanje i vracam se na kasnu veceru koju su mi vec odavno ostavili na stolu i koja se do sada ohladila. Vozeci se kroz industrijsku zonu, iz daljine vidim kako uz cestu na par mjesta gori vatra. Priblizavamo se i vidimo pored vatre kako stoje zenske osobe oskudno odjevene...
Zamisljam onu hladnocu koju sam osjetio kad sam morao otici do garaze po auto, i mislim se kako je vani sada puno hladnije. Da, vatra gori, ali nemoze te u potpunosti ugrijat. Nastavljam(o) voznju dalje i pred ulaz u grad, u blizini autobusnih stajalista, nakon svakih 100 metara, skoro ista prica, samo ovaj put bez vatre. Tko zna koliko te osobe cekaju po ovakvoj hladnoci, kako bi zaradile nesto malo za zivot, tko zna koliko samo mali postotak zaradjenog novca ide njima u novcanik.
Svaka od njih vjerovatno ima svoju zivotnu pricu, svoj kriz koji mora nositi. Vecina njih ne bi htjela biti tu i raditi taj "posao", ali tko zna koliko je morala teska biti situacija zivota koja ih je natjerala na to...
Svaki put kada dodje ta vecer u mjesecu, svaki put kada prolazimo tom istom cestom, pomolimo se kratkom molitvom za sve te osobe, mlade djevojke, zene, majke. Bar toliko mozemo svi uciniti za njih, i nastojati ih ne osudjivati!
Kao dodatak ovom tekstu donosim jednu zivotnu ispovijest hrvatske Marije Magdalene. donosimo isjecak;
...Bio je prosinac 2005., padao je gust snijeg, puhao strašan vjetar, a ja sam kao i svih godina do tada stajala na uglu Gajeve i čekala mušteriju. Bilo je tužno s te strane grada stajati u mraku i promatrati onaj drugi dio Zagreba koji se neopterećeno i okićeno radovao bijelome Božiću – sjetno je započela naša sugovornica uvodeći nas u predbožićnu priču sporedne, ali i nadaleko poznate zagrebačke ulice u kojoj se nije osjećao ni tračak blagdanske milosti:
– Prolazili su sati, postajalo je sve hladnije, a Gajeva kao da je umirala. Nitko nije prolazio, nitko se provozao, a ja sam samo razmišljala kako ne mogu otići dok nešto ne zaradim kako bih kući donijela barem kruha i mlijeka...
Post je objavljen 21.02.2011. u 21:14 sati.