U IME OCA…
Venecija, 1591.
Na prepunom gradskom trgu ulični svirači. Proljeće je. Svekoliko pučanstvo se, željno sunca, razmiljelo po trgovima i ulicama. Veselo je.
Malo dalje sjedi suhonjavi četrdesetogodišnjak s brčićima. U ruci mu komad papira i guščje pero. Gleda u nebo, potom nešto zapisuje i razmišlja:
- Znam da Arhimed veliki mislilac je, ali Zemlja centar Svemira bit' ne može. Ne može i basta! Ovi što da smo ravna ploča tupe isto u neznanju žive. Papira samo koliko potrošio sam u deset godina proteklih. Izlazak i zalazak Sunca svaki ja u knjigama svojim imadem. Šestar svoji stari koliko puta samo u papir zabodoh da putanje zvijezda izmjerio bih. Što Kopernik parlaše da opkoljeni smo sferom zvijezda stajaćica istina je. Oko Sunca vrtimo se! To istini bliskije je. Ja dodao bih još da su sve zvijezde mala Sunca oko kojih planete kruže nastanjene bićima nama nalik. Zid nerazumijevanja oko mene dušu moju pritišće mi…
…I SINA…
Rim, dvije godine kasnije
- Patriciju Mocenigo, faljen Isus!
- Navijeke, nunciju moj, navijeke!
- I reci mi, molim te, što taj Giordano Bruno parla? Pa, ljudi, 1593. je! Sve otkriveno odavno je! Ne znam tko to još u riječi Gospodnje sumnjat' može? Daj mi ponovi što taj porko besjedi!
- Oče, botigliu mi prvo dodaj . Rujna vina da natočim si.
- Prego! Oćeš iz kaleža ili iz botiglie?
- Daj natoči u kalež! Uuuuu… što dobro je! Ovo malvasia je, a?
- Je, i to istriana! Morat ćemo naručiti još! Nego parlaj ti meni o tom Giordanu!
- On tvrdi da oko Sunca vrtimo se. U tu laž on uvjeren je. Ne znam kako pameti naučit možemo ga.
- Ooo, Mocenigo moj, kao slugu Božjeg te riječi mi stežu grud. A znaš li ti koliko on Crkvi dao je godine ove?
- Saznanja ta ne posjedujem!
- Dok drugi dadoše po dvije – tri vreće brašna, bačvu vina ili zlatnika kol'ko ko dati već mogaše, on dadne samo uno pikolo saketo papra u zrnu i dvije male botiglie vina. Vina poluljutog što kvasinom Mleci nazivaju.
- Oooo, oče, pa uvredom običnom taj čin nazvao bih! Gdje sad je Luigi, šef podružnice inkvizicije za područje ovo?
- Eno,vješticu pali. Bestidnicu onu što parla da normalno nije da su kraljica i kralj naši sestra i brat. Bolesnica jedna! I još dodala je da stoga rađaju bolesne sinove što puževima bez kućice su nalik.
- Pa kakve veze ima što sorela i fratelo su? Pa i mio padre i mamma mia su bili sorela i fratelo pa mi ništa ne fali!
…I DUHA…
Rim, 16.veljače, 1600.
- Giordano, amiko mio! Pa šutjet' si mogao sette anni. Zašto opet parlat' si počeo ono što Crkvu gnjevom ispunjava?
- Zato jer istina moj životni put je! Evo, sheme moje gledaj! Kopernik pravo imao je! Heliocentriko smo! Bog i priroda su jedno te isto! Dvije strane jedinstvene cjeline! Tota in toto et in qualibet totius parte!
- Ma, je stari, u pravu jesi, ima tu nešto, ali vrijedi li zbog Poljaka tog glupog mrijet' ? I to u ognju paklenom što sutra budala Luigi za te pripremit će? Garavom šnicelu bit ćeš nalik! Vrijedi li tvoj prkos, Giordano, toga? Vrijedi li, amiko mio?
- Si! I nabijem vas sve na mio kaco!
…SVETOGA…
Rim, trg Campo di fiori, 17,veljače, 1600.
Okupljeno mnoštvo gleda čovjeka zavezanog za stup. Ispod njega Luigi i kompanjoni bacaju ugljen, granje i cjepanice. Luigi zviždi neku nježnu napolitansku melodiju.
- Luigi, mogli smo i koju kocku za potpalu stavit'! – reče kršan momak telećeg pogleda.
- O, glupane jedan, što nepismen u Svetu inkviziciju preko veze upao si. Kocke za ogrjev izmišljene još nisu! Od nevjernika ovog knjige, spisi i nacrti potpala dovoljna bit će.
Otac Federico je otvorio knjigu i započeo:
-Pokorni pred Gospodinom našim predajemo ti dušu ovog nevjernika što herezu kao nauk prihvati i što Đavolov sluga postade. Nek mu Gospodin smiluje se i…
Nuncij s balkona nervozno povikne:
- Federico, požuri! Evo baš odojka hrskavog skinuli su. Vrijeme je za manđare! Užgi tu budalu i arivaj!
Luigieva baklja je spuštena.
Plamen je počeo proždirati nesretnog Giordana. Zrak je začas postao ispunjen oporim i slatkastim dimom. Koža mu je cvrčala. Mnoštvo se dobro zabavljalo . Neki su roditelji digli djecu na ramena da mališani bolje vide. Polako, ali sigurno Giordano Bruno postao je Giordano Carboni.
Povjesničar na kraju ulice otvorio je ljetopis. Giordano je u tom trenutku urlao nešto kao 'mater i oca zaostalu', ali čovjek do smrti svoje nije bio sto posto siguran što. Od smijeha i pljeska okupljenih bilo je jako, jako teško razabrati.
Sa zvonika je počelo tući podne…
…AMEN !!!
Post je objavljen 21.02.2011. u 20:26 sati.