Nature progovara o nadi za pacijente čije stanice mogu biti reprogramirane u laboratoriju u nediferencirane matične stanice da bi se zatim potaknuo njihov razvoj u stanice koje ispoljavaju patološko stanje. Postoji već nekoliko takvih modela bolesti (Rett sindrom, Fanconi anemija...) te u ovom slučaju model stanja koje pogađa specifično miokardiocite.
Farmaceutske kompanije mogu koristiti takve modele u potrazi za lijekovima te u potrazi za nuspojavama kod bolesti koje su jako rijetke.
Navodno se takve stanice „ponašaju upravo kao i pacijenti“. Teško je zamisliti da bi se same stanice ponašale kao i cjeloviti pacijenti, ali je lakše zamisliti korisnost ulaganja u takvu vrstu modela srodnog čovjeku mnogo više nego što je model miša koji pati od nečeg što se u nekim aspektima poklapa s ljudskim simptomima, a djelomično i u genskom uzroku pa to onda odlučujemo nazvati istom bolešću i zato dalje nagađati o tretmanima...itd itd itd...
U ovom posebnom slučaju koji spominje Nature, radi se o genskom uzroku, o nasljednoj mutaciji na membranskim kanalima.
„Ne postoji dobar animalni model tog stanja jer srce glodavca kuca puno puta brže nego ljudsko i koristi druge ionske kanale.“
Eto, nije neka velika razlika, reklo bi se, ali je sasvim dovoljno velika da se smatra da animalni model – barem na razini glodavaca i ove bolesti – ne postoji.
Post je objavljen 21.02.2011. u 16:07 sati.