Eto i mene...
Po mom savršenom planu, trebala sam već lepršati na krilima nekog novog tijela, sa dušom ispunjenom nekim novim snovima, sa smirajem koje su mi moje meditacije dale i sa problemima sa kojima sa Nova Ja može nositi mnogo bolje od stare.
No, kako se ovaj blog zove Moj put ka mom savršenstvu, treba još malo pričekati sa svim postignućima...
Još uvijek sam na putu, ali želeći što prije dostići svoje ciljeve, kako materijalne, tako i duhovne, negdje na prečicama svoga života sam se izgubila i sada nastavljam nekim mirnijim i jednostavnijim tonom...
Otkrila sam da prvo moram poraditi na svojim unutarnjim ciljevima da bih dostigla vanjske...
Naime, ako idem obrnuto, dovodim se do toga da u navali tuge, depresije ili nekog problema utjehu tražim u hladnjaku, umjesto u sebi i u svojoj okolini...
Jer upravo je taj kamenčić spoticanja i bio presudan za moje novogodišnje odluke...
Nekoliko dana PMS-a, strašne želje za čokoladom, nekih mojih frustracija i sve se srušilo kao kula od pijeska...
Obožavam pijesak, ali samo onda kada ga kupaju predivni harmonični valovi, kada se mirisi i zvukovi mora isprepliću u jednu prekrasnu cjelinu.
Kada je pijesak sinonim za snove, za ciljeve, onda to baš i nije tako savršeno.
Dakle, odlučila sam ići polako. Da, to znači da me nećete vidjeti u onoj predivnoj zgodnoj ženi koja će preko ljeta proći pored vas i ostaviti iza sebe neodoljivi trag parfema koji će vas, satima nakon susreta još draškati u nosu, podsjećajući vas na njenu neodoljivost. Na ono što želite biti, ako ste žensko, ili ono što želite imati, ako ste muško. To mi nije ni bio prvotni cilj.
Jer mene nitko ne može imati, niti itko može biti kao ja. Niti ja mogu biti kao netko drugi. No, mogli biste me vidjeti u onoj vedroj veseloj ženi koja se smješka svima oko sebe i koja zrači pozitivom. To je netko već sličniji staroj MENI.
Ne, nisam odustala od dijete. Odustala sam od izgladnjivanja. Odustala sam od okvira i od brojeva. Nisam odustala od cilja da se osjećam dobro.
I da uskočim u najdraže traperice, koje godinama na dnu ormara čekaju "The moment". Nisam odustala ni od vježbanja. Ali odustala sam od preforsiranja. Jer biti majka, studentica (iako vanredna), zaposlena žena, supruga, domaćica i prijateljica je jedan jako kompleksan i zapetljan koktel uloga. Nisam sigurna mogu li ne izgubiti sebe u cijeloj toj priči...
I još uz to sve biti vedra, nasmijana, šarmantna, prema novogodišnjim odlukama i zgodna i u skladu sa unutarnjim dijelom sebe.
Do nedavno sam se tražila. U mnogim filozofijama, u mnogim religijama, u mnogim društvima. Produkt svega bio je život po nekim svojim načelima. Jer sve vjere, sve filozofije, sva društva u suštini govore o istom. A ja sam željela dosegnuti tu suštinu. No, taman kada sam se pronašla, imam osjećaj da sam se i izgubila. U obavezama, u davanju sebe svima oko sebe... U jednoj zapetljanoj životnoj priči. Sada sam u fazi da sam prepoznala svoje nedostatke i odlučila ih riješiti.
Problem je što jako puno padam na tome putu. Ali zato ću znati cijeniti cilj kada ga konačno ostvarim.
Post je objavljen 20.02.2011. u 19:45 sati.