Pregled posta

O patalogiji politike i mogućnosti zaliječenja (2)

Ovo je drugi, završni dio jučer započetog članka.


Većina ljudi skromni su, ne žele se nametati, Na vodeće položaje probiju se oni, koji vole biti na vodećim položajima. U početku mogu biti pošteni i truditi se na radu za ideale, za opće dobro isl, ali - vlast kvari; s vremenom, postane samosvrha i važnija od svega. A uvijek će naći beskičmenjake, koji će im služiti, prodavati se za sitnice.

Ako vidiš da ne možeš pobijediti - promijeni pravila. To jest moguće i mora biti učinjeno. Ne zbog neke marginalne strančice. Nego zbog Hrvatske, i zbog planeta Zemlja. (Problem postoji svuda, kod nas je izraženiji nego u većini drugih zemalja.)

Artur Clarke u jednom SF-romanu piše o izborima u 23. stoljeću: konačno se shvatilo da se pri izboru na političke položaje prvo moraju eliminirati oni, koji žude biti na položaju. Pa je predsjednica SAD neka profesorica matematike, kojoj su naredili da to mora biti, pa ako bude dobra, skratit će joj mandat. Ona obavlja svoje dužnosti iz osjećaja dužnosti, a žudi vratiti se u miran sveučilišni život.

Ne može se ljude učiniti svecima. Taština i ambicija uvijek su prisutne. Legitimne su i treba ih uzeti u obzir. Ali nije nužno, da proždru sve ostalo,

Da se vratim na Zelenu listu: uza svu svoju pamet i iskustvo, tek prije dve i pol godine počeo sam bivati svjestan što se zbiva oko mene - one podzemne igre, koje sam spomenuo. Prije sam neke stvari osjećao, ali ih nisam vidio, pa sam bio frustriran i padao u depresiju.

A ja nisam altruist. Drugi sam tip ličnosti, koja se upušta u politiku. Ne privlači me moć; dapače, mislim da je dosadna. Ja sam "ideolog": uživam baviti se idejama, kreativan sam i u tom svijetu živim. Volim vidjet, da mojim idejama na druge utječem.

NIsam skroman. Dapače, vrlo sam tašt. Taština je stožer moje osobnosti, ali ne ambicija. NIsam altruist. Pomažem drugima ne zato, jer sam svetac koji zanemaruje svoje interese, nego zato, i onda, kad je to u skladu s mojim idejama.

Ideja su važne. Dnevni pragmatizam ima svoje prednosti, ali stvara probleme ("eksterne troškove"), koji se na dulji rok gomilaju. I birači od stranaka traže, da imaju ideje - iako možda ni sami toga nisu svjesni.

Politička stranka mora nuditi i kretati od nekog sustava ideja, ideologije, idejnog jezgra, da bi na dulji rok napredovala.

Ne mora naravno ideologija biti kruta, dogmatična, totalitarna. Uvijek je moramo u praksi propitivati. Svaki skup ideja oslikava svijet manje ili više osiromašeno, pa ga se u svakodnevlju ne treba držati "kao pijan plota".

AlI tvoj sustav političkih ideja je također sidro, da se sagledavaju vizije, a da one ne budu puko eskapističko maštanje. Uže, koje povezuje ono što jest i predodžbu o onome, što treba biti.

Ja sam u ideologiji zadrt, ali sam u politici fleksibilan. Nema recepta, gdje je granica između toga da se razumno prilagodiš, i toga da se prodaš. NIti između toga da zadovoljiš svoju taštinu, i da sve podrediš svojoj ambiciji. Zato politika i jest posebna vještina, nesvodljiva na teoriju.

Ljudi su proturječni. Neki ljudi, unatoč svemu, iako su tašti i ambiciozni, ipak istovremeno nešto rade i za ideale, za opće dobro, za pomoć drugima.

Kad su kretale političke stranke u Hrvatskoj, godine 1989., govorilo se o idejnim konceptima liberalizma, socijalne demokracije, demokršćanstva, nacionalizma. Ubrzo se s tom gnjavažom prestalo. Sve stranke postale su eklektične u idejama, posve uronjene u dnevno političarenje. Ideologije su proglašene staromodnim. Svi su prihvatili onu kombinaciju ideja, koja je tog trenutka u svijetu vladala (neoliberalizam u ekonomiji, protektivna a ne razvojna demokracija, kombinacija individualističkog liberalizma i umjerenog konzervativizma).

Već dvadeset godina, kad spomenem tu svoju sklonost idejama i usustavljanju ideja (ideologijama), objašnjavaju mi, uz ironičan smješak, kako je to prazno laprdanje, jer politika nije i ne treba biti ništa drugo, nego dnevno laviranje, pragmatizam i demagogija, a stranački programi su niz šupljih fraza i dobrih želja - nitko to ozbiljno ne shvaća.

Imamo "zelene" koji ne bi znaii reći koja su četiri "stupa" zelene politike, "liberale" koji su zapravo čisti konzervativci, "socijaldemokrate" koji se ne usude izustiti riječ "radnik", "pravaše", koji se preneraze kad im kažeš kako je Ante Starčević slavio Veliku Francesku Revoluciju i mrzio popove.

Oni pak, koji na seminarima i okruglim stolovima o idejama, konceptima i vizijama mudruju, uvelike rezignirano prihvaćaju, da ih "oni gore" neće slušati. Odnosi moći i trenutni kratkoročni interesi moćnih uvijek će presuditi.

Gdje smo sada svi zajedno, nakon dvadeset godina "razboritog pragmatizma"? Koliko birači vjeruju svim strankama zajedno, svim političarima zajedno? Na kratke staze - funkcinira. Na dulji rok - nazaduju stranke, nazaduje politika, gubi se legitimitet, nazaduje država, nakupljaju se frustracije.

Govorim o razlici između taktike i strategije. Kao šahist, koristim tu metaforu borbi. Šahist amater, koji ima iskustva i dobro računa poteze ali nema obrazovanja o načelima igre, uvijek se pita koji je najbolji slijedeći potez. I možda nijednom neće napraviti očitu grešku, ali će nakon 20 poteza protiv majstora najednom shvatiti da je izgubljen. Jer, majstor uvijek osmišljava dugoročnu strategiju.

Nakon dvadeset godina slijepog posrtanja, pod vodstvom dobrih taktičara a bez ikakve strategije (prvih deset godina imali smo na čelu anakronog ideologa, čije su ideje bile samo maska za hapanje), okruženi smo ruševinama nekadašnjih nada. "Nismo se za ovo borili": slušao sam to kao mladić, slušaju to opet mladići od moje generacije.

Loša vijest jest, da smo na dnu. Dobra vijest glasi da se s poda ne može pasti.

Post je objavljen 19.02.2011. u 21:05 sati.