Priznajem, čak i u trenutku kada sam živčano tipkala ishitreni prošli post (zapravo pretprošli) nisam vjerovala da bih to zbilja i napravila – mislim na prestanak pisanja bloga. Da, osjetila sam se jadno i ugroženo jer sam otkrivena ali sam nakon par minuta prešla preko toga i odlučila i dalje pisati, pa kome pravo, kome krivo. Nažalost od početka godine do sada nikako nisam uspijevala uhvatiti povoljan trenutak da sjednem i zapišem što mi je u glavi. Sad su se valjda zvijezde posložile,pms me puca, sama sam doma, upravo ubila 500g šlaga hola (taj mi je omiljeni), pa je došlo vrijeme da pišem, jer tko zna hoću li već sutra umrijeti od sraćke ili zaštopavanja žila.
Ovako, sada prvo moram pogledati gdje sam stala s trabunjanjem o mojem i Marininom odnosu jer otada je prošlo već dosta vremena, stvari su se posložile ovako kako su se posložile, bila sam na promociji nove knjige o Adrianu Moleu, što zaista nema veze s ovom temom, ali ima veze s Marinom i sa mnom, pradlažem i vama da je pročitate, nama dvjema je knjiga fenomenalna.
Dakle, nakon prethodno spomenutog Stingova koncerta Marina me je odvezla doma. Same smo bile u autu. Ona više nego ganuta prekrasnim koncertom (koji sam, kao što sam također već spomenula, skoro prespavala od dosade, budnom me držalo jedino razmišljanje o što-će-biti-poslije) cijelim putem od Arene do moga stana govorila mi je kako sam ja savršena, divna, duhovita i krasna, samo što je ona vještija s riječima i rabila je vokabular bogatiji od moga koji je po pitanju ljubavi i zaljubljivanja ostao na razini Ruže su crvene, zaljubi se u mene. Jao, zbilja volim te, budi moja/spavaj sa mnom, molim te! A, kao što sam također spomenula, tada uglavnom pred njom nisam mogla izustiti više od hehe, ma daaaaj, Marinnnaaa, jao, uh, hehe, s tim da ovakve napade govora u rimi također imam otkad se ljubavkam s njom, vjerojatno zato da ne ispadnem baš totalni balvan pored nje savršene, majke, ......ljice, blogerice, pjesnikinje i slikarice. Ja balvan a ti Đejn, lele dunje ranke!
Ljubila me strasno, malo divlje, mjestimično nježno, mazno i udvarački, a ja sam joj se u potpunosti prepustila i mislim da su tako prošli sati u tome njezinom autu, kojeg je btw. Prodala prije 2 tjedna, što me posebno pogodilo, jer kako može prodati auto u kojem smo se prvi puta poljubile, preživjele prvestrasti, imale naše male intimne proslave... to je, recimo, kao da odluči prodati ružičnjak u kojemu smo se trebale poljubiti u mojoj mašti ili lipov hlad na obali rijeke. Dobro, nije bilo ružičnjaka ni lipe, ali je bio taj auto iz kojega danima nisam htjela izaći. Zamislite si vi situaciju u kojoj strašno nekog želiš i voliš a ne možeš biti kod nje jer je tamo njezin sin s dadiljom ili mamom, a kod mene ne možeš biti jer su u stanu cimerica i bivša cura, ha? Trauma totalna. Pamtit ću prošli studeni i prosinac kao strašno čemerne mjesece. Dane i dane provodila sam u iščekivanju završetka njezine šihte na poslu i poziva „Aaaajmooooo!“ To je naša interna šala, onako kao Mamić kad se dere na novinare, samo smo mi tako bile željne jedna druge i jedva čekale trenutak kad ćemo se vidjeti.
Pospana sam, nemrem više pisati, sutra ću.
Post je objavljen 18.02.2011. u 00:13 sati.