Zima je. Vani sve snježno,bijelo..u kući toplo,ugodno.
Majka,otac te njihova dva anđela,plod njihove desetogodišnje ljubav,u kući žive pravu idilu.
Nakon što je počastila malog sina i još manju kćer njihovim najdražim kolačima koje je napravila,majka ih je odvela na spavanje dok je otac slagao stol za posebnu večeru.
Njihovu godišnjicu. Godišnjicu njihove neizmjerne ljubavi. Barem je tako ona mislila.
Nakon zajedničke,divne večere legli su u krevet isto onako kako su legli i prvi puta. Ona u njegovu naručju dok je on nježno miluje i ljubi u čelo. Te je večeri bila neizmjerno sretna. Od silne ljubavi,zadovoljstva te muževih lganih poljubaca,zaspala je. Da je znala da im je to ujedno bila i zadnja,možda bi sve bilo drugačije.
Jutro je započelo kao i svako drugo. Ona je ustala ranije kako bi napravila dokurač za svoje najdraže,pripremila djecu na vrijeme,s mužem popila kavu. Tokom dana pospremila je stan,riješila račune,otišla u nabavku..a cijelo vrijeme sa osmjehom na licu.
Zanesena zadovoljstvom,napravila je domaću pitu i odlučila iznenadit muža na poslu. Naravno,pita koju on najviše voli.
Ušavši u njegov ured,zatekla je sve,samo ne muža kako sjedi među papirima i nakon što ju ugleda pojuri prema njoj da je izljubi. Ne,on je ljubio drugu. Kao grom iz vedra neba,ispustila je pitu koju je samo za njega napravila i srušila se. Suze su samo poćele teći niz njeno lijepo,ali tada tužno,sjetno lice. Njeni obrazi,koje je još sinoć on ljubio,više nisu bili ružičasti. Njene oči su izgubile svoj sjaj. Okrenula se. Okrenula i otišla. Nije ni napravila dva koraka,osjetila je pritisak na ruci. Muževa ruka kako ju zaustavlja i okreće. Očekivala je ispriku,to je najmanje što je sad mogao. Ali opet se prevarila. Nije se ispričao. Samo je rekao kako je sada ta kolegica,djevojka s kojom je varao svoju vjernu ženu,trudna i ne zna šta da radi. Nije izustila ni riječi. Samo se okrenula i otišla.
Kad se vratio kući,muža su dočekale njegove stvari pred vratima te pismo na ormariću u kojem piše da ima vremena do 19.00 sati da izađe iz kuće dok se ona ne vrati s djecom iz kina. Tako i bi.
Bez razmišljanja,bez borbe,otišao je..
Njena desetogodišnja ljubav sada se činila uzaludnom. Ona se osjećala malenom i bespomoćnom,ostavši sama sa dvoje djece.
Najgora stvar,nije ni zvao ne bi li čuo kako su njihova djeca.
Dani su prolazili,sa njima tjedni i mjeseci. Nakon dvije godine,on je javio. Nakon dugo vremena javio se,ali s nimalo dobrom vijesti. Ne nakon svega što je napravio.
Molio je za oprost. Htio se vratiti. Rekao je kako je pogriješio i da ne može zaboraviti nju,svoju ženu te da mu fale njegova dva mala bisera. Naravno,ni ti biseri više nisu bili toliko sjajni nakon svega što im je otac priredio,nakon svega što je njihovoj majci priredio,kakvu ju je ostavio.
Odbila je. Nakon deset godina navodne ljubavi i nakon dvije godine neizmjerne boli i patnje,mjesta za oprost nema.
Nije se htio pomirit s tim. Odlučio je napraviti isto što i prije 12 godina,kad su se tek upoznali..doći iznenada,bez najave.
Kupivši kartu za avion,udobno se smjestio i razmišljao. Razmišljao o vremenima kada je bio istinski sretan,ali te sreće nije bio svjestan. Prisjećao se svih zajedničkih noći sa ženom,zvuk njenog daha,miris njene kože. Prisjećao se svih onih jutra kada bi se djeca tiho na prstima ušuljala u njihovu sobu te zavukla pod njihov pokrivač. Prisjećao se sreće. Zaspao je..zaspao je sanjajući svoje anđele. Sva tri anđela.
Iznenada,avion se počeo rušiti. Dok se avion rušio i dok su ljudi oko njega vrištali i plakali,on je sanjao svoju djecu i ženu,ženin oprost i zajedničku,još ljepšu budućnost. To je bilo zadnje što je sanjao...sreću koju je tražio,a cijelo ju vrijeme imao..
Post je objavljen 17.02.2011. u 23:05 sati.