Marketing
Psi i instinkti
Često se u mom kvartu zna vidjeti kako ljudi šetaju pse. Raznih pasa se može vidjeti, baš svakakvih, od krupnih rotvajlera do mini-pudlica.
Sjetih se sad jedne simpatične 'crtice' kad sam bila u dućanu dok je vani lila kiša. Jedan je stariji striček 'parkirao' peseka kraj blagajne dućana dok je obavljal šoping. I niš nebi bilo čudno ni smiješno da pas nije bio pažljivo 'spakiran' u plavi najlon oko tijela i glave. Izgledao je ko da je spreman za skakanje padobranom:))) dok je gledao znatiželjno svakog oko sebe.
Sve je prisutne nasmijal i razveselil. 
Nego, kaj sam pričala. E da, o psima koje viđam u gradu i u kvartu. Često iz sobe znam čuti kako jedna cura doziva pesovo ime. Išla mi je čak pomalo na živce, zvala ga je svako malo, vikala na njega, ja si mislim, pa pusti malog pudlića na miru, ili stavi ga na uzicu…nekak sam ga zamišljala ko malog zaigranog peseka kojeg je teško uhvatit. Vidjela sam poslije toga jednom slučajno da je pas bil haski a ne pudlica ko što sam mislila, i da sam ga vidjela prije već par puta kako 'plovi' kvartom. Neobična je to sorta. .. Mislim da je ova sorta psa malo (puno) instinktivnija od ostalih.
Izgleda ko da ništa ne vidi, da pilji u jednu točku, da juri od točke a do točke b, da ne gleda lijevo ni desno nego samo ispred sebe, da se služi tek njuhom. Mislim da se ne radi o tome nego da slušaju instinkte i istražuju točno što ih zanima, što im je potrebno da znaju i pritom se jako dobro znaju fokusirati na to.
Što mora da je psima u gradu posebno teško, zapljusnuti su ljudima, neprirodnim zvukovima , bukom koja dolazi iz svih smjerova.
Vidjela sam tog haskija dosta puta i svaki put imam osjećaj da je totalno 'u svojem nekom filmu' , ali da se dosta dobro snalazi. Nikad nije nervozan i ne vrluda. Radije će stajat ukipljen ako nije siguran nego trčat pred rudo. Vidjela sam ga jednom kako je pričekao zeleno svjetlo na semaforu (ozboljno,ne serem!:)) a čak je cesta bila prazna, mogao je pretrčat prije, ali on je pričekao još malo ko đačić prvašić.
Vidjela sam nedavno (već nekoliko puta dosad sličan) prizor koji me natjeral na smijeh. Spazila sam ga kroz prozor, kako stoji ukipljen na sve 4. ,ko smrznut. Gledao je ravno ispred sebe, ni mrdac lijevo ni desno, tu i tam bi malo trznuo glavom kad bi mu nešto omelo 'fokus'. Ja u međuvremenu obavila par stvari, prošlo 10ak minuta, vratim se da vidim jeli još tamo a on i dalje stoji ko kip,već malo živčan, ali ko da se svladava. Pa sam malo kucnula o prozor da vidim hoće li reagirat. Tek je malo trznuo glavom, gotovo ništa. Stajao je tako još jedno 5 minuta . Kad se činio zadovoljan, mirno je produžio dalje.
Ne vjerujem da nije registrirao moje kuckanje, ali vjerojatno mu to nije davalo nikakvu bitnu informaciju. On se fokusirao na nešto važno. Zabilježio je i to, ma bilježi on sve, ali ono što mu ne posluži tada, poslužit će nekom drugom prilikom, kad će biti u drukčijoj nedoumici.
Ali ono što se vidjelo je da nije htio napraviti korak (doslovno) dok nije utvrdio kamo ide i jeli povoljan trenutak.
Da je recimo živjel na selu, vjerojatno bi mu nos više bio po tlu i bavio bi se nečim zanimljivijim i manje stresnim. A ovako u gradu je često morao (zbog buke,automobila, gužve, nepredvidljivosti) proučiti i zastati, snimiti čim više toga.
Moje kuckanje je čuo, ali ne vjerujem da me je smatrao prijetnjom. Vjerojatno je i to zabilježil, kao neki novi zvuk čija svrha još nije utvrđena; ali bit će-ali sigurno je, da ovaj pas ide polako i sigurno kamo planira i neda se izbaciti iz takta.
Post je objavljen 16.02.2011. u 22:59 sati.