Koga varam
smješeć se ogledalu...
Koja razina mene
nosi bore
uzdiše i stenje
ponižava iskustva
ne želi znati...
Koga čekam
kome želim dati
zavođenje kroz trepavice
zeleno i usporeno,
zlato u kosi
raščupani vjetar
što zvecka mirisima...
Za koga treperi
ljepota usana
paperje kože
misao rođena jučer
koju ne oblikuju godine...
Koga varam
smješeć se ogledalu,
tom savezniku što mi ne vraća sjetu
jer i ovaj puta krivo je jugo,
a sve to ne vidi
onaj što me voli
jer to čini
predugo.
Post je objavljen 16.02.2011. u 23:20 sati.