Već sam toliko zaboravna da dogovaram dva susreta u isto vrijeme na različitim dijelovima domovinice.
Na sreću postoje mobiteli.
'Zagreb, Amerika u malom..'- ima neka pjesmica na Radio Sljemenu (zvala sam ih, ali nitko ne zna tko pjeva . Nemaju pojma ni koja je pjesma)
Ali dobra je. Onako malo daje na đez (jazz),nije 'đez ba, đez ba- iako ni ta nije posve.., ali zadržimo se na početnoj misli i ostavimo se pritoka i rukavaca.
Iskreno meni Zagreb više daje na bidermajer, ali volim ga da ne bi mislili..itd.
Evo zgode tome u prilog:
U subotu dogovaramo s prijateljima izlet.
Neka to bude iznenađenje kažu.
Uistinu dragi prijatelji Lj. i V.. Lj. kuha izvanredno pa su večere za njenim stolom uvijek više nego zanimljive i dobre, jer se i priča, vade enciklopedije, Klaićev i ini rječnici, pravo zadovoljstvo, iako... moj dragi prijatelj V je pravi predstavnik bidermajerskog Zagreba. Agramer sa velikim naslanjanjem na Austriju, Krležu i salone koji su danas iščezli, iako tu i tamo..., pa čak i u nekim predstavama- molim te lijepo kaže on pa ne može netko u trapericama projuriti kroz salon Glembajevih ili Alić igrati... itd.
Uvijek mi padne na pamet izvanredni film Kreše Golika: Tko pjeva zlo ne misli.
Zagreb, Zagreb, Amerika u malom. Sa poznavanjem vina. Pročitanim knjigama, odgledanim predstavama i sumnjom prema svakoj vlasti.
Da i Hašek. Dobri vojak Švejk.
Moglo bi se nabrajati još mnogo toga, ali bit će dovoljno. Ajde, spomenimo još onaj šeširić spuštenog oboda i leptir mašnu.
V. još uvijek utiša glas i zatvara prozor kad kaže Hrvatska.
Lj. dolazi iz jedne druge sredine. Nervira je prošlost i drugi svjetski rat. Misli da nam je u komunizmu bilo bolje, ali V. vrlo brzo dođe na pok. tetu Rozu , na što Lj. naravno progunđa i gunđa li gunđa, ako se tema nastavi, a često se nastavi jer i ja imam tu što reći- tu plivam kao žaba u vodi. I skačem u tu močvaru vrlo rado.
I tako prema Varaždinu, ali destinacija nepoznata.
Autićem prema Varaždinu. Kroz Zagorje, ali malo i autoputa da bude brže.
Skratit ću.
Evo nas u Lepoglavi.
O kažem ja, tu je moj otac proveo sedam godina zatvora, odmah nakon drugog rata, a i ja sam tu bila njemu posjeti zajedno s mamom.
O Bože, kaže V., kako sam netaktičan, kako sam netaktičan. Odmah okrećem auto i idemo natrag.
Daj, kažem ja, toliko je davno prošlo vrijeme, ispisala sam na tu temu stranice i stranice, danas je to meni kao češki film.
A, ne, ne ne, kaže V. i sav bidejmarski Zagreb, bez Amerike, zajedno s njim ispričava se u glas:
Kako sam samo to mogao napraviti. Kako sam samo mogao. Dovesti te natrag u takva sjećanja. Idemo natrag. Oprosti mi.
Molim te, kažem, baš mi je drago da sam tu.
Morat ću, mislim u sebi, pronaći nekog zatvorenika, slijedeći put naravno. Pravit ću se da ga znam, da ga mogu posjetiti i tako vratiti maloj Odmak to vrijeme kiše i cipela koje prokišnjavaju pred vrata Lepoglavskog zavoda za preodgajanje i sjećanje na one duge rešetke iza kojih, između ostalih, sjedi i moj otac, kojeg sam poznavala samo sa slika, sjedi i promatra nas suznih plavih očiju. Moj otac iz pred Smojevskog Splita ( o tome neko drugi put).
O, što sam napravio uzvikuje patetično moj prijatelj V. Idemo natrag, oprosti mi.
Na jedvite jade uspjeli smo ga spriječiti u tom naumu.
Odlično smo ručali u nekom restoranu. Vrlo jeftino. Iznenađujuće jeftino. Uz vino i ostalo nas četvero je ručak koštao 220 i nešto kuna.
Uz odličan razgovor i smjeh i poneko usputno ispričavanje kojem je vino dodalo još komičniju notu.
A sad, kaže V., nakon što smo se digli sa stola, mogu vam reći i tko nas je posluživao.
Čekamo iako svi već znamo odgovor.
Zatvorenici, kaže.
Post je objavljen 16.02.2011. u 09:49 sati.