Često možemo vidjeti primjere, a pogotovo u Hrvatskoj, de se traže i cijene dobri rezultati na utrkama kod mlađih kategorija (kadeta, početnika). Pobjedama kod početnika i kadeta vesele se i potiču ih klubovi, odnosno pratitelji, treneri i roditelji.
Postoji nekoliko razloga zbog kojih ne treba pridavati veće važnosti, a pogotovo ne forsirati rezultate u toj dobi.
Ti su rezultati najčešće uzrokovani različitostima biološkog razvoja djece koja su jednako stara kronološki, ili starosnim razlikama, zbog toga što se u istoj kategoriji nalaze djeca jednog godišta. U to doba razlika od jedne godine (djeca rođena u siječnju i prosincu) prilično je primjetna. To je jedna od činjenica koja može dovesti u zabludu da se radi o budućem pobjedniku Tour de France-a, te da smo jako dobri treneri kad smo dobili takvog pobjednika.
Primjeri iz prakse govore da takva djeca najčešće dođu u probleme kada ih vršnjaci počinju dostizati u rezultatima koju godinu kasnije. Dobri rezultati postaju sve rijeđi, možda i potpuno nestanu zajedno sa voljom za daljnjim bavljenjem biciklizmom.
Dobri rezultati također mogu biti uzrokovani forsiranjem djece na, za njih preteške treninge uz prisustvo vrlo velike opasnosti od ozljeda, ali gledajući dugoročno, velika je vjerojatnost da će ta djeca kao i ona iz prethodnog primjera (biološki napredna), nakon nekog vremena početi stagnirati, prestati postizati rezultate i na kraju prestati se zanimati za biciklizam.
Postoji jedno Rusko ispitivanje (Nagorni., 1978) koje je pokazalo slijedeće:
• Velika večina najboljih sovjetskih sportaša imala je čvrste višestrane temelje
• Večina sportaša započela je s treningom u sedmoj ili osmoj godini života, svi su sudjelovali u različitim sportovima kao što su: nogomet, trčanje, klizanje, plivanje i vožnja biciklom. Od desete do trinaeste godine djeca su iskusila i ekipne sportove te gimnastiku, veslanje i atletiku
• Specijalizirani programi su započeli s 15 do 17 godina, bez zanemarivanja sportova i aktivnosti u kojima su sudjelovali u ranijim godinama. Najbolje izvedbe su postigli nakon pet do osam godina od početka specijalizacije.
• Sportaši koji su se specijalizirali u puno ranijoj dobi, dosegli su svoje najbolje izvedbe na juniorskoj razini. Te izvedbe nikada nisu ponovljene kada su postali seniori. Dio njih je odustao od sporta prije nego su dosegli seniorsku razinu. Samo je manji dio tih sportaša bio u stanju unaprijediti izvedbu u seniorskom uzrastu.
• Veliki broj vrhunskih sovjetskih sportaša započeo je trenirati u organiziranom okružju u doba juniorskog uzrasta (14 do 18 godina). Oni nisu nikada bili juniorski prvaci ili postigli državni rekord. Međutim u seniorskom uzrastu su mnogi od njih postigli nacionalne i međunarodne vrhunske rezultate.
• Većina sportaša je smatrala da je njihov uspjeh bio moguć i olakšan zbog višestranih temelja koje su izradili tijekom djetinstva i juniorskih godina.
• Studija je zaključila da u većini sportova ne treba započeti sa specijalizacijom prije 15. ili 16. godine života.
(prema Tudor O. Bompa, Phd, York University, Cjelokupan trening za mlade pobjednike, Zagreb, Gopal 2005.)
Prema tome glavni bi zadak bio u treniranju djece individualni pristup, poznavanje, odnosno priznavanje njihove različitosti uzrasta i razvoja, te u skladu s tim prilagođavanje programa treninga, a u skladu sa pažljivo isplaniranim dugoročnim razvojem pojedinca.
Post je objavljen 15.02.2011. u 15:03 sati.