Marketing
Krv stoljećima teče, a mržnja buja...
(...) Nemojte me svetit' - neka budem zadnji
Prenosim ovdje, uz manje preinake, dijelove dva moja reagiranja uz jedan dnevnik na kolaborativnom blogu pollitika.com.
Tako su sudili 1945. (i 1941.)
Stvarno bih volio, da nađemo put ka pomirenju..
Nema sumnje da su vršene masovne egzekucije pri kraju rata i nekoliko mjeseci nakon toga, u cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji. (To su post-ratne masovne egzekucije, kasnije slijedi teror jednog totalitarnog režima.) Žrtve su bili zarobljenici raznih vojski (ustaše i domobrani, slovenski domobranci, srpski četnici, a također i pripadnici njemačke vojske i drugi), te stvarni i potencijali politički protivnici.
Sve bitno o tome, kako sam bio mnogo puta pisao, bilo je izneseno u člancima, feljtonima i knjigama, objavljenim 1990.-1991.. Nikakvih bitno novih spoznaja otad nema. Slovenci su čak napravili, naporom historijske struke, poimenični popis svih žrtava rata iz Slovenije, što u Hrvatskoj nikad nije učinjeno - jedan od razloga, koji mi se očito nameće, jest da se ostavi prostora za vječne manipulacije s brojem; drugi, da se može tema povremeno podgrijati da bi se optužilo "komunjare". Postoji i treći razlog, koji treba uzeti u obzir: puko profiterstvo, metoda žute štampe.
Jesu li pak neke konkretne osobe, danas žive, za to krive, treba na sudu dokazati. Kako sam prije pisao o tome - upitno je, može li se to, ne kršeći današnje kriterije sudske procedure. "Narodnim sudovima" odnosno "Prijekim sudovima" iz 1945. ili 1941. to naravno ne bi bio problem. Za povijest i politiku naravno nije bitno kakvu su ulogu igrali osobno Josip Manolić, Šime Balen ili netko drugi, slučajno još živ. (Nema sumnje da je Tito osobno kontrolirao zbivanja - nije bitno da li je ono svjedočenje Jefte Šašića o tome, koje iznosi Pero Simić, točno. Svakako jest postojala naredba za masovne egzekucije u svibnju, a onda je početkom kolovoza naredio, da se s time prestane.)
Nažalost, postoji još jedan važan čimbenik: onima koji oko ove teme galame i nameću je kao neku presudnu političku temu, velikom većinom zapravo nije stalo do istine. Dva su motiva: Prvo, politička elita HDZ-a manipulira nalazeći emotivno nabijene teme da zaokupi narod igrama i da ne misli na krug. Drugo je kampanja ekstremne desnice da se osudi antifašizam i rehabilitira fašizam, osobito ustaštvo. Što god loše mogli reći o postupcima komunista u prošlosti, današnji ljevičari u Hrvatskoj ne posežu za nasiljem, dok desničari to čine. (Također, o partizanima možemo reći loših stvari, ali i dobrih; a o ustašama, objektivno, ništa dobro.) S takvima se naravno pomiriti ne može (dok se prvo sami ne primire).
Postoji gruba manipulacija drugima; ali postoji i manipulacija samim sobom. Previše ljudi (ne većina, ali često se nametnu u razgovorima u manjim grupama i u široj javnosti), čim se ove teme spominju, počinju jarosno izražavati svoje negativne emocije, nepristupačni komunikaciji.
Volio bih da istinski razgovaramo o pomirenju, ali ne znam kako. Pojam "raz-govor" pretpostavlja, za početak, da jedni druge slušamo, i barem minimalno se u stajalište Drugoga uživimo.
To je problem: slike u glavi, koje pobuđuju žestoke strasti, koje se nametnu i blokiraju mogućnost drugih viđenja, a time i "multiperspektivnost" i dija-log ("dijeljenje logosa", tj. "komunikacija", stvaranje zajedništva). Mnogi ljudi, na svim stranama, ne mogu potisnuti slike o onome što su im pričali djedovi, a i ja imam problema da me ne zarobi i ne otjera u jarost slika onih ustaša (sami sebe su takvima nazivali) koji su me više puta napali i ozlijedili (ne dakle nešto što su mi pričali i ne nešto prije pola stoljeća).
Post je objavljen 14.02.2011. u 23:59 sati.