Mislila je za sebe
da je najsretnija djevojka na svijetu.
Vjerovala je onako
kako to samo zaljubljene djevojčice mogu.
Opraštala mu je suze
koje noćima lila je zbog njega.
Oprostila je sve njegove
neobazrive riječi i postupke.
Tražila je u njemu
samo plemenite i dobre strane.
I kad je bez nje slavio Novu Godinu...
i odlazio na partije biljara,
a vraćao se pripit.
Ona je vidjela samo princa iz bajke.
Princa koji je iskoristio prvu priliku
da njeno srce izranjava
svojom lakomislenom
i razigranom neobuzdanošću.
U dušu joj je urezao križ
pod kojim je pokopala prvu ljubav.
U srce joj je utisnuo pečat krvlju obojen,
u svijest se uvukao miris nevjere.
Godine su prolazile...
prolazili i ljudi pored nje.
Voljela više nije,
a vjerovala još i manje.
Da li je to učinilo vrijeme
ili je za to krivo jedno poznanstvo,
neopazice izraslo u nešto mnogo veće?
U prijateljstvu koje je gradilo povjerenje
rađala se......... ljubav.
Korak po korak, kamen po kamen.
Iz mraka je izranjalo svjetlo
čiji je odsjaj zasjenio prošlost.
Ostala je na nekom drugom planetu,
pripadala nekoj drugoj djevojčici.
Ona je već odavno druga žena,
spremna na nova iskušenja.
Ruku je dala čovjeku, a ne princu iz bajke.
Srce je poklonila smrtniku
koji je njenu ljubav učinio besmrtnom.
Post je objavljen 14.02.2011. u 10:36 sati.