Marketing
Veselo-otužna depresivna antidepresija
Ili neodlučno možda. Tako nekako je posložen emotivno-psihički sklop u oboljelog od HS-a. Uglavnom. Naravno kako je to stvar individualne prirode, ali bez obzira na svu raskoš pozitivne energije i vedrog duha koju HS bolesnik može imati, on ima strašne devijacije u psihološkoj ravnoteži.
Kad bi se barem moglo spojiti dva dana bez tih kroničnih bolova i kad bi se to događalo jednom mjesečno, bolesnik bi možda i uspio izbalansirati to psihološko stanje. Međutim, to je jednostavno nemoguće, uz svu silu kojekakvih medikamenata protiv boli.
Tijekom svih mojih liječenja, malo me tko pitao kako se nosim s depresijom. Čak i kad sam pripremao dokumentaciju za mirovinu i kad sam obilazio brojne liječničke komisije, nitko me nikad nije pitao ništa u svezi s depresijom. Na moj upit u svezi ostvarivanja prava na PTSP, uglavnom su se češkali iza uha i na sve načine izbjegavali odgovor. Znam da je to škakljiva tema koja znači i novac, ali, koliko znam, i tu se sad naš sustav pokušava temeljiti na američkom obrascu. Npr. lijepo piše kako PTSP može imati netko tko je doživio automobilsku nesreću ili je doživio nešto ružno, traumatično. Ili, još zanimljivije, ako je doživio napade uragana ili tornada. Pa, nema valjda nikog tko nije doživio nešto ružno ili traumatično, osim što tornado ili uragan nisu znani u našoj nam državi.
Nedavno je u mojem gradu bila velika afera s liječnicima koji su zarađivali lijep novac upravo na PTSP-u. To me ne zanima. Duboko poštujem svakog onog tko je osjetio strahote domovinskog rata, ali, isto tako, uvjeravam sve, ako izuzmemo ratna stradanja, bolovati od HS-a je strašno traumatično. Svakog onog tko to ili ne zna ili ne prihvaća, zovem neka provede jedan dan sa mnom. Naravno i nažalost, o njegovom trošku.
Jednom sam pročitao podatak, doduše iz američkih izvora, kako otprilike 60 % oboljelih od HS-a počini samoubojstvo. To mi je neprihvatljivo iz više razloga. Kako mogu biti tako statistički nadahnuti kad se nikad i nigdje nije točno znalo koliko je oboljelih? Mislim kako je to jedna od onih internetskih zamki koje čovjeka zbunjuju i navode na krivi smjer. A svi znamo, manje-više, kakve su mogućnosti interneta. Mogu i ja objaviti da sam pomnim izračunima kompleksnih brojki, a bez obzira na meteo uvjete, došao do podatka kako u mojem gradu gori zeleno svijetlo na semaforima otprilike 39 % dana.
Svoje sam depresivne muke liječio uglavnom i najbolje glazbom. Puno su mi pomogle i knjige. Ima stvarno krasnih stvari u knjižnici u svezi depresije, ali bio sam oprezan jer sam laik i imao sam velika očekivanja u smislu izliječenja. Nekome možda trebaju, ali meni ne, ti, kako ih ja zovem, "priručnici " za normalan život. Vremena su kakva jesu i mnogi su zaradili grdne novce na tim knjigama u svezi psihijatrijske ili bilo koje druge metode izliječenja. Nakon jedne "teže " knjige, uglavnom bih se vraćao na knjige s vedrim i poticajnim sadržajem. Ok, to je moj način. Ako bih imao potrebu, otišao bih kod psihologa ili psihijatra i to svakom preporučam ukoliko to osjeća.
U prepiskama s oboljelima od HS-a iz cijelog svijeta, vidim kako se svatko snalazi na svoj način u borbi protiv depresije. Mnogima je problem što marihuana nije legalizirana jer egzistiraju isključivo na njoj. Jedni ne vide izlaz jer su i prije oboljenja bili skloni depresivnim stanjima i sad su u stvarno u velikom problemu.
Postoji više tipova depresije koliko mi je poznato, ali ova, HS depresija, stvarno je specifična. Ja sam jedva uspio nadvladati onu vrst depresije koja me razarala kad sam morao shvatiti da sa određenim stadijem moje bolesti prestajem biti onaj ja kakav sam bio. U svakom smislu. Brojne su frustracije koje iniciraju takvu depresiju, od nesposobnosti za rad, za normalni život uopće, pa do nemogućnosti odlaska na koncerte, utakmice, predstave, itd...
Tu me moja mašta često vadi iz problema. Bez problema se zamišljam kako u besprijekorno bijeloj košulji i prikladnom odijelu gledam neki beskrajno dosadan komad na Broadwayu, ili kako se ludiram u prvom redu na koncertu Iggy Popa.
Ustvari, smatram se savršeno normalnom osobom koja kao i svaka druga osoba na svijetu, ima neki svoj problemčić ili problem. Da me ne shvatite krivo, cijelo vrijeme pišem o težini i surovosti moje bolesti, a onda kao da se negiram, kao da mi nije ništa. Itekako znam kako mi je, ali u tome i jest bit moje borbe protiv depresije. Još uvijek imam prepozitivan stav i nastojim ga i održati jer sam jednostavno takav.
Uz specifičnu depresiju koja se veže za HS, čovjek mora ostaviti mjesta i za sve druge tipove depresija. I one kad nemaš para, i kad ti nestane ili prestane ljubav s voljenom osobom, kad izgubiš ili na poslu ili na lotu, kad ti iz bilo kog razloga sve lađe potonu, itd...
I opet isto. Pričati o HS bolovima je neiscrpna tema. Tako i s HS depresijom. Kao i sa svim drugim HS nedaćama.
Sa svime se nosim na svoj način i onako kako jedino mogu i znam.
Post je objavljen 13.02.2011. u 15:15 sati.