Ja idealno loša. Ti idealno lijep, tužan, sam. Vrijeme je da napravimo nekakav plan. Ili bolje ne. Meni u životu uvijek ide bolje bez plana. Volim neke stvari raditi spontano. Volim biti prirodna, iako bi se voljela promijeniti. Mrzim laži, a nekad slažem. Govorim svima sve u lice, koliko god to loše i bezobrazno bilo, i volim da drugi to kažu i meni. Pijem, pušim. U lošem sam društvu. Volim to. Volim kad slušam priče kako dečki slažu kućice po stolu od koke. Ne drogiram se. Probala jesam. Ali ne. Ne treba mi to. Ipak sam ja krasno dijete- po riječima starijih ljudi, moje raske, i do nedavno, mojih roditelja. Mama bi dala ruku u vatru za svaku moju riječ. Ali sjebano je to kad sazna da joj kćer odavno nije djevica, da puši i pije, da je u takvom društvu. Ali još sjebanije je kada to sazna baš iz njezinih usta. Da.. Zašto bi bilo jednostavno i dobro, kad može biti komplicirano i uvijek na loš način.? Eto. Ipak sam to ja. Ma normala. Kod mene uvijek tako. I ne smeta mi. Volim svoj način života. Ne kajem se zbog ničega. Čemu to? Čemu kajanje? Jedan je život. Treba ga iskoristiti do maksimuma. Treba svašta probati. Ja to i radim. Nema veze što steknem pokojeg neprijatelja na putu. To mene ne jebe ni malo. Samo znam, da ako netko dirne u mene, vraćam ne duplo, nego nezamislivo više puta. To sam se naučila raditi samo zato što sam uvijek ispaštala. Uvijek kriva za nešto. Nekad stvarno kriva, nekad slučajno. Uvijek se nađem na krivom mjestu u krivo vrijeme. E više ne. Radim po svome. Nema prepreka. Imam odlične ocjene u ekonomskoj, roditelji to cijene, daju mi da radim šta hoću, u gradu sam do 5,6 ujutro. I svi sretni i zadovoljni. Jer dođem doma kad oni spavaju pa me ne vide pijanu. Izbljujem se negdje putem. Sakrijem cigare. Užiivam. Boli mene za sve. I iako imam hrpu problema, svejedno me to ne jebe. Mrzim sebe i svoj izgled, imam i drugu vrstu problema. Ali gutam. Uvijek gutam. Iako ponekad eksplodiram, puknem kao kokica. Svejedno trpim. I život ide dalje. Sve super 5. Novi je dan, treba naučiti nešto novo, proći nešto novo. I eto.
To vam je život jedne Roberte M. Kos.
Post je objavljen 12.02.2011. u 22:12 sati.