Zar opet jutro kada sam zaboravljen. Opet je nešto drugo bilo važnije od mene ili je jednostavno postala navika zaboraviti me. Hm...da.. Kad se probudiš i pomisliš na osobu koju voliš mislim da jedva čekaš da joj pošalješ poruku i kažeš koliko ti je draga. Bar ja tako mislim i osjećam. Pa ne mogu čekati ni pet minuta da se ne javim voljenoj osobi i poželim joj dobro jutro. Poželim i puno više, da mogu biti uz nju dok se budi,ali kad znam da nisam u mogućnosti to napraviti pa joj onda barem kroz neke lijepe riječi pokušam to pokazati.
Nekad sam i ja znao dobiti tako neku lijepo poruku zbog koje mi bude drago što sam se probudio i što živim. A ovih dana najradije se ne bi ni budio. Tako se jadno osjećam da je to stanje za poluditi. Ne mogu tako više ni buditi se ni živjeti. Fali mi ta ljubav i fale mi ti osjećaji. Ja znam da ona nije toliko osjećajna kao ja i drugačija je od mene,ali vjerujem da se nađe u situaciji u kojoj sam ja sada ne bi mi više nikad zaboravila poslati poruku. Nekad mi je tako teško da mi dođe da zaplačem. Ne mogu se skoncentrirati na ništa, ne mogu ništa gledati, ne mogu misliti. Osjećam se kao da ne pripadam ovdje i da opet polako postajem zaboravljen. Postajem odbačen i ne ostaje mi ništa osim žaliti što sam opet izgubljen u ovom suludom svijetu bez imalo ljubavi. U svijetu koji donosi samo tugu i bol, plač i patnju. Nitko se ne trudi dovoljno da nekom pokaže da mu je stalo i da ga razveseli svaki dan. I kad se sjetimo da su nam te osobe govorile kako će uvijek biti uz nas i neće dopustiti da nas itko povrijedi, zvučalo je tako lijepo slušati. Samo što je to slušanje postalo kao i glazba, s vremenom izađe iz mode. A nakon nekog vremena te osobe te zaborave i bace u očaj od kojeg su te htjele spasiti. Ne znam kako netko može nešto izgubiti ako mu je to drago i ako to voli jako. Pričali su nam kako netko može biti takva osoba da okrene leđa prijatelju i voljenoj osobi, ali rijetki su doista takvi. Kad tad se i te osobe koje su nam to govorile preobrate i postanu baš te osobe koje su mrzili i ogovarali.
Nije moguće da netko tko ima srce i dušu radi stvari koje mogu nekog povrijediti i nanijeti mu bol i patnju. Ehh kako je teško kad si dobar i kako boli kad voliš. Daješ sve od sebe za ljubav, vezu i osobu koju voliš, a od nje dobivaš tako malu mrvicu pažnje da čak i kućni ljubimac dobije više pažnje i brige od nas. Pa ljudi smo i imamo osjećaje. Želja nam je biti voljen i pripadati nekome, ali nitko nam to očito ne želi pružiti.
I sad će doći valentinovo koje sam jedva čekao jer sam napokon našao osobu s kojom mogu biti za taj dan. Ali sad me to više ne veseli ni najmanje jer sam ljut i bijesan. Ljut sam jer sam za valentinovo samo htio osobu koja će me pogledati u oči i reći da me voli. To bi mi bio najveći poklon, a ja znam da ga neću dobiti jer riječi volim te neću čuti dok ja prvi ne izgovorim. Dugo vremena već to nisam prvi čuo i tako hladno i bezvoljno se osjećam kad mi samo ponovi "I ja tebe.." Svaki dan mi kaže da je valentinovo njoj bzvz i glupo baš iz tog razloga jer se ljudi navikli kupovati poklone jer se mora kao zbog valentinova. Ja sam joj rekao da ne gleda na njih nego samo na nas,rekao sam da želim samo biti pored nje, da me zagrli i kaže da me voli. Samo mi reci VOLIM TE i bit ću SRETAN!!!!!
Zar je to toliko teško? Ili to više ne osjećaš... :( :(
Post je objavljen 12.02.2011. u 12:37 sati.