Htio bih bar na jedan dan da ništa ne osjećam, da sam poput stijene iznad pučine, hladan i čvrst, jedva dotaknut zubom vremena. Da imam mudrost skupljanu stoljećima, sjećanja utkana u svaki kamen, i jednostavnost postojanja kakvu ima stijena iznad pučine.
Htio bih na jedan dan da sam more sa svom dubinom, sa svim spektrom boja, da se poigravam valovima i kradem zrake sunca u svakoj svojoj kapljici. Da ne osjećam ništa već mene da osjete kako dišem.
Htio bih da sam slikar i da naslikam stijene iznad pučine, more u divljem zanosu, da zauvijek zabilježim taj predivni savez nemirnog mora i stijene što uvijek miruje.
Ali nisam stijena koja ne osjeća, hladna i čvrsta, jedva dotaknuta zubom vremena. Dio sam nje, onaj krhak kamenčić kojeg vjetar kotrlja prema rubu. Nisam ni nemirno more sa svom dubinom i spektrom boja. Samo sam majušna kap na vrhu vala koji se obrušava, snažan i predivan u jednom trenu no isto tako kratak i prolazan.
I ne, nisam slikar koji slika stijene i nemirno more, ja sam kist u njegovim rukama. Drveni kist izlizanih dlačica od prečestog korištenja. Neke su slike ispale dobro neke ne, u nekima sam bio more u nekima stijena ali nikad oboje...
Post je objavljen 11.02.2011. u 09:02 sati.