Uspon Hrvatske koji je počeo u 9. st. nastavio se i u sljedećem razdoblju, u prvoj polovici 10. st. Od doba Tomislava hrvatski vladari stalno nose titulu kralja, pa je i na taj formalan način obilježeno jačanje hrvatske države. Tomislav (910. – 928.), raspolažući velikom vojnom silom, ratuje uspješno protiv Mađara i Bugara proširivši područje svoje vlasti i u kraj između Save i Drave. Hrvati se upliću i u prilike u susjednoj Srbiji. Pomažući Bizantu u sukobu s Bugarima on postaje bizantski saveznik. Tako mu Bizant povjerava i upravu nad svojim područjima u Dalmaciji.
Povezivanje dalmatinskih gradova i hrvatskog zaleđa u doba Tomislava potiče i crkveno povezivanje dvaju područja, posebno jer su dalmatinski gradovi ponovo došli pod crkvenu nadležnost rimskog pape. Na crkvenim saborima 925. i 928. vode se sporovi koja će biskupija dobiti vodeći (metroplitanski) položaj u novim uvjetima. Glavne su sukobljene strane splitska nadbiskupija i ninska biskupija. Na kraju je prevagu dobio splitski nadbiskup, a ninska je biskupija uskoro ukinuta.
Papa traži da se u Hrvatskoj ukine i slavensko, glagoljaško bogoslužje (koje se tu vjerojatno proširilo u drugoj polovici 9. st.) no sabori samo formalno ograničavaju postavljanje svećenika koji ne znaju latinski.
Kneza Muncimira naslijedio je oko 910. njegov sin Tomislav koji je vladao u doba prodiranja mađarskih konjanika, prema zapadnoj i južnoj Europi. Nakon osvajanja Panonske, Mađari su napali i Dalmatinsku Hrvatsku, ali Tomislav ih je u žestokim izravnim okršajima, te ratnim lukavstvima i zamkama potpuno razbio i uništio.
Teško poražene i ponižene ostatke Arpadove vojske, knez Tomislav stao je čistiti iz svoje kneževine. Tako je pobjednički ušao u Panonsku Hrvatsku, gdje ga je hrvatski narod oduševljeno dočekao kao svoga spasitelja, dok su razbijeni Mađari bježali preko Drave koliko su ih noge nosile.
Ta je pobjeda bila veoma važna za naš hrvatski narod, jer su se tada po prvi put spojili sjeverni i južni krajevi, od Drave do mora u jedinstvenu hrvatsku državu. Ona se je prostirala od Raše pa sve do Srijema, Drine i Zahumlja, a u njoj su bili i neretvanski otoci Vis, Brač i Hvar, te dalmatinski gradovi. Naime, Bizant je u to doba zbog opasnih bugarskih prijetnji sklopio savez s Tomislavom i za uzvrat mu je predao dalmatinske gradove. Hrvatska je tada imala 119 823 kvadratnih kilometara.
Širenjem Kneževine Hrvatske, jačala je i njezina vojna snaga. Tako je bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet napisao u svojoj knjizi "O upravljanju carstvom" ("De administrando imperio"), da je za Tomislava "Hrvatska mogla dići 60 000 konjanika i 100 000 pješaka; da je imala 80 velikih brodova (sagena), na svakome do 40 mornara-ratnika, i 100 manjih brodova (kondura), na svakome 10-20 mornara-ratnika". Na brodovima je osim mornara-ratnika bilo i veslača.
U knjizi je car Konstantin također zapisao: "ni sagene ni kondure Hrvata ne polaze u rat ni protiv koga, osim ako ih netko napadne, nego s tim brodovima hrvatski trgovci plove od luke do luke po neretvanskom kraju i po dalmatinskom zaljevu sve do Venecije."
Godine 924. Bugari su napali Srbiju i porazili župana Zahariju, koji je potom s mnogo Srba pobjegao u Hrvatsku, gdje su zahvaljujući Hrvatima i Tomislavu spasili žive glave.
U vrijeme Tomislava Hrvatska je zapremala površinu koju neki procjenjuju na gotovo 100 000 km2, obuhvaćajući Slavoniju, istočnu Istru do rijeke Raše, Gorski kotar i Liku, Dalmaciju, Bosnu sve do Vrbasa, Zapadnu Hercegovinu, Boku Kotorsku sa zaleđem i većinu hrvatskih otoka. Središte hrvatske države bilo je između Zrmanje i Cetine, dok su planinski i granični dijelovi bili slabije naseljeni. Hrvatska je tada jedna od najmoćnijih država u ovom dijelu Europe.
Zanimljivo je pitanje kako to da Hrvati izrastaju u tako moćnu vojnu silu. Od polovice 7. st do konca 8. st vode Hrvati mnoge i krvave ratove s Avarima. Pošto su Avari bili konjanici, morali su se i Hrvati boriti na konjima. Tako se u Hrvatskoj razvilo konjaništvo bolje, nego li u zapadnim zemljama, gdje su nekada Germani bili boj s rimskim legijama, a ove bijahu pješačke.
Lako su Mađari na brzim konjima svojim provaljivali u Njemačku, Italiju i Francusku, gdje nije bilo konjanika, koji bi Mađare zaustavili na putu. No u Hrvatskoj dočekivao ih je hrabri ban Tomislav s istom silom. Zato Mađari nisu mogli osvojiti Hrvatske.
Veća pogibelj zaprijetila je banu Tomislavu s istočne strane. Bugarski car Simeon Veliki (vlada god. 893.—927.) htio je osvojiti čitav poluotok balkanski. Simeon je potresao carstvom bizantinskim, razbivši Grke god. 917. u krvavoj bici na rijeci Aheloju. Otkidajući komad po komad carstva bizantinskoga, prisili Simeon napokon cara Konstantina Porfirogeneta, da sebi traži saveznike. Konstantin imenuje bana Tomislava svojim namjesnikom u bizantinskoj Dalmaciji, da time sebi osigura njegovu pomoć u ratu sa Bugarima. Tako se evo latinski gradovi: Zadar. Trogir, Split, Dubrovnik, Osor, Krk i Rab sjediniše s ostalom Hrvatskom. U savez sa carem bizantinskim uđe i srpski veliki župan Zaharija, premda ga je sam car Simeon godine 923. učinio vladarem srpskim. Ovaj savez doista je carstvo bizantinsko spasilo od propasti. Car Simeon dođe naime g. 924. s velikom vojskom pred Carigrad, da ga osvoji. Istodobno doznade Simeon, da mu se iznevjerio Zaharija. Zato pošalje drugu vojsku bugarsku u Srbiju s nalogom, neka Zahariju zbaci s prijestolja. No Zahariji pođe za rukom, te je Bugare potukao. Uhvaćenim vojvodama bugarskim dade Zaharija odsjeći glave, pa ih pošalje u Carigrad.
Doznavši za ovu nesreću, odluči Simeon, da će se Zahariji ljuto osvetiti. On je i onako vidio, da Carigrada ne će moći osvojiti bez brodovlja, koje bi grad opsjedalo s morske strane. Mislio je i na to, da ne bi možda Hrvati i Srbi provalili u Bugarsku, dok on bude boravio pred Carigradom. Zato Simeon (9. studenoga 924.) napusti dalnju opsadu Carigrada, te vojsku svoju pošalje na Srbiju. Kad je Zaharija doznao, kolika se vojska na njega sprema, pobjegne u Hrvatsku k svome savezniku Tomislavu. Mnogi se Srbi zakloniše pred Bugarima u južne hrvatske oblasti (u Duklju, Travunju i Zahumlje); druge pak Srbe odvedoše Bugari u ropstvo.
Simeon se bojao, da će se Zaharija s preostalim Srbima iz Hrvatske vratiti u Srbiju, čim Simeon sebi zaveže ruke novim ratom sa carstvom bizantinskim. Uz to je želio, da se banu Tomislavu osveti, što je pod svoju zaštitu uzeo Srbe i Zahariju. Zato Simeon već slijedeće godine 925. sastavi novu vojsku, te ju pošalje na Hrvatsku. Ova jput je Bugare vodio vojvoda Alogobotur. Tomislav je vidio, kolika mu pogibelj prijeti. Da od Hrvatske otkloni nesreću, koja je zadesila Srbiju, sabere Tomislav sve Hrvate, pa ih povede protiv Bugara. Alogobotura stiže ljut poraz, te se morade vratiti u Bugarsku. Sada je Tomislav bio na vrhuncu svoje slave i moći. On je toliko sjajno odbio Simeona, komu nije moglo odoljeti čitavo carstvo bizantinsko! Je li dakle čudo, ako je u narodu hrvatskom zavladalo silno oduševljenje za Tomislava? Hrvati su iskreno štovali bana Tomislava, koji je ujedinio sve zemlje hrvatske, te ih onda sretno i obranio. To bijaše najzgodniji čas, da se banovina proglasi kraljevinom, a Tomislav da dobije kraljevsku čast. Da se to nije dogodilo kasnije, dokazuju spisi prvoga sabora splitskoga. U ovim naime spisima papa god. 925. već naziva Tomislava kraljem hrvatskim. — Krunu i druge znakove krunidbene dobio je Tomislav po svoj prilici iz Rima. Ondje je naime vladao papa Ivan X. (god. 913.—928.), koji je nekoliko godina prije toga poslao krunu i Simeonu Velikomu. Da Tomislav nije krunu primio iz Carigrada, vidi se već po tomu, što ga njegov suvremenik car Konstantin Porfirogenet u svojim spisima ne priznaje kraljem. Kod krunidbe kralja Tomislava zastupahu papu valjda njegovi poslanici: jakinski biskup Ivan i polestrinski biskup Leo. Tako naime tvrdi domaći ljetopis popa Dukljanina. te mi doista spomenute biskupe nalazimo nekako u isto vrijeme u Hrvatskoj. Ovi su biskupi Tomislava po svoj prilici pomazali za kralja, da mu tako podaju biljeg posvećene vlasti kraljevske.
Krunidba se obavila na Duvanjskom polju u današnjoj zapadnoj Bosni. Ovo se polje tada nalazilo nekako u sredini prostrane države hrvatske, a vrlo je zgodno za takvu svečanost. Kod krunidbe se naime uvijek sabire čitava vojska s velikašima i dostojanstvenicima (biskupi i župani). Za toliki pak broj ljudi nema mjesta u sredovječnim gradovima, koji su redovito maleni i utvrđeni.
Jezgra hrvatske države nalazila se na prostoru između Zrmanje i Cetine, Dakle na prostoru sjeverne i središnje Dalmacije. Ovaj prostor bio je najgušće naseljen, a još je mnogo ljudi živjelo na prostoru Slavonije, dok su planinski prostori Bosne, Hercegovine i Gorskog kotara i Like bili mnogo rjeđe naseljeni. Pretpostavlja se da je u Tomislavovo vrijeme na području Hrvatskog kraljevstva živjelo oko 1 500 000 ljudi
Najveći dio stanovništva čine slobodni seljaci koji žive na svojim seoskim posjedima i ondje se bave ratarstvom, stočarstvom ili šumarstvom. Većinu prihoda sa zemlje koriste da bi prehranili obitelj, dok višak prodaju na najbližem sajmu.
Neki seljaci su bili toliko siromašni da bi prodavali članove svoje obitelji ili čak same sebe plemićima, ponekad za samo nekoliko mjerica žita ili nekoliko ovaca.
Seljaci su bili dužni plaćati porez državi i odazvati se u vojsku u slučaju rata. Dio ratnog plijena su smjeli zadržati za sebe.
U gradovima su živjeli, osim plemstva, i obrtnici i trgovci. Kao i seljaci, i oni su dužni plaćati porez državi.
Obrtnici su posjedovali radionice u kojima su izrađivali različite predmete, nakit, odjeću i obuću, alate, oružje. Obrtnici su se udruživali u cehove koji su obuhvaćali sve obrtnike iste struke (ceh kovača, zlatara, postolara, krojača...)
Trgovci su obično posjedovali kola (za kopnenu trgovinu) ili lađe (za pomorsku trgovinu) kojima su putovali od grada do grada. Brojni su bili posrednici, koji bi u jednom mjestu kupili određeni proizvod i prodali ga u drugom naselju u kojem se taj proizvod nije mogao naći. Najpoznatiji hrvatski trgovački grad bio je Dubrovnik, koji je trgovao po čitavom Jadranskom i Sredozemnom moru.
Plemstvo se dijelilo na više i niže plemstvo.
Niže plemstvo nije bilo toliko imućno kao visoko plemstvo i njihovi su posjedi mnogo manji. Obično je jedina stvar koja je niže plemstvo djelila od seljaka je bilo njihovo plemićko obiteljsko ime i činjenica da, kao i više plemstvo, ne moraju plaćati porez.
Više plemstvo je imalo velike posjede, bilo je bogato i uglavnom je besposličarilo. U ratno vrijeme plemići su činili elitnu konjicu koja se borila uz kralja, i koju je sam kralj isplaćivao dijelom ratnog plijena. U slobodno vrijeme plemići organiziraju gozbe i zabave, viteške turnire, ili se uče jahanju, mačevanju i baratanju lukom i strijelom.
Crkva je u svim srednjevjekovnim državama bila jaka svjetovna i feudalna sila i velik i moćan oslonac kraljevske vlasti, pa tako i u Hrvatskoj. Hrvatski su kraljevi bogato darivali Crkvu zemljom i ostalim dobrima, podupirali Crkvene moćnike za koje su smatrali da će im njihovo prijateljstvo najviše koristiti te sklapali savez sa Svetom Stolicom kao jednom od najutjecajnijih političkih faktora u srednjevjekovnoj Europi.
Na prvom Crkvenom saboru u Splitu najviše se raspravljalo o pitanju vrhovne Crkvene vlasti u Hrvatskoj. Kada su dalmatinski gradovi došli pod hrvatsku vlast, splitski je nadbiskup Ivan zatražio pravo da u crkvenim poslovima upravlja nad svim dalmatinskim biskupijama i nad čitavom Hrvatskom, u kojoj je vrhovnu crkvenu vlast imao biskup Grgur iz Nina. On se odupro težnji splitskog nadbiskupa, koji je htio na taj način doći do prihoda sa cjelokupnog hrvatskog područja.
Da se o tome odluči, u Splitu su sazvana dva crkvena sabora za Hrvatsku, Dalmaciju i Zahumlje. Na njima je zaključeno da se vrhovna crkvena vlast prizna splitskom nadbiskupu na čitavom hrvatskom području od mora do Drave i od Raše do Kotora, čime je bila uspostavljena jednistvena crkvena organizacija korisna za hrvatsku državu. Ninska je biskupija ukinuta, a Grguru predana Skradinska. Osim toga su sabori zabranili da se zaređuju svećenici koji bi se u bogoslužju služili staroslavenskim jezikom.
Zbog toga se bogoslužje imalo ograničiti na dio redovnika i na crkve bez latinskih svećenika. Kako je pak bilo malo svećenika koji su znali latinski jezik, to se zapadno bogoslužje na crkvenoslavenskom jeziku hrvatskog obilježja sačuvalo. S njim se očuvalo hrvatsko narodno pismo glagoljica, pa je oboje postalo dio naše narodne kulture.
Spor između nadbiskupa splitskog i biskupa ninskog potrajao je do god. 928. Prije se nije mogao riješiti, jer se Hrvatska nalazila u novome ratu sa Bugarskom. Simeon Veliki nije mogao pregorjeti poraz, koji je god. 925. snašao njegvoga vojvodu Alogobotura. Zato god. 927. ponovno diže vojsku, koju osobno povede na Hrvate. No junački kralj Tomislav pobijedi i slavnoga Simeona 27. svibnja 927. Od jada i sramote umre sijedi car Simeon neposredno iza toga poraza. Simeona je naslijedio njegov sin Petar. Sada se Tomislav počne spremati za provalu u Bugarsku. Ovo je dočuo i papa Ivan X. Papa se pobojao, da ne bi uslijed trvenja nastradala i Hrvatska i Bugarska, što bi moglo biti od koristi jedino carstvu bizantinskomu. Zato papa šalje u Hrvatsku svoje poslanike: biskupa Madalberta i vojvodu Ivana od Kume, koji će Tomislava izmiriti s Petrom. Prigodom sklapanja toga mira sigurno se Tomislav zauzeo također za Srbe. I doista počnu se poslije toga u opustošenu Srbiju vraćati Srbi iz Hrvatske i Bugarske, te je Česlav obnovio državu srpsku. Ipak je još dosta Srba ostalo u južnoj Hrvatskoj, osobito u Duklji (današnja Crna Gora).
Kad je taj mir doista bio utvrđen, lati se biskup Madalbert i drugoga posla: da naime izravna spor između biskupa Grgura i nadbiskupa Ivana. U tu svrhu sazove biskup Madalbert god. 928. drugi crkveni sabor. I na taj sabor dođoše u Split biskupi dalmatinski, zatim biskup Grgur, kralj Tomislav i velikaši hrvatski. Srpskih velikaša nije više bilo na drugomu saboru splitskomu. Na tome saboru dođe izmedju Latina i Hrvata do nagodbe. Latini su naime prestali zahtijevati, neka se ukine slavenska služba božja; Hrvati pak priznadoše prvenstvo nadbiskupa splitskoga. Ponovno se stvorio zaključak, da nijedan biskup ne smije u duhovnoj pastvi zalaziti u tuđu biskupiju. Istraživanjem se dokazalo, da su od starine u Dalmaciji postojale samo biskupije: u Zadru, Rabu, Krku, Osoru, Skradinu, Duvnu, Stonu, Dubrovniku i u Kotoru. Ove se biskupije i nadalje moraju pokoravati nadbiskupu splitskomu. Dokazalo se i to da je nekada u Ninu bio samo nadsvećenik, koji se pokoravao biskupu zadarskomu. Zato se ninska biskupija mora ukinuti, njezin pak biskup Grgur može se smjestiti u Skradinu, Sisku ili Duvnu. Ova su mjesta dobro naseljena, te imaju mnogo svećenika i vjernika; osim toga dokazano je, da su u Skradinu, Sisku i Duvnu nekada bila sjedišta biskupije. Sabor je biskupu Grguru stavio na volju, da sebi odabere jednu od ovih biskupija ili makar sve tri. Time su valjda latinski biskupi htjeli, da Grguru nadoknade štetu, koja ga je snašla, kada se morao odreći dotadašnje velike duhovne pastve.
Novi papa Leo VI. potvrdi god. 928. sve zaključke ovoga drugoga sabora splitskoga. Samo je biskupu Grguru zapovjedio, da se ima zadovoljiti skradinskom biskupijom. Podjednako mu zaprijeti izopćenjem iz crkve, ako bude dirao u tuđe biskupije. Papa naime piše ovako: »Grguru pako, koji je za nepovoljnih i zlih vremena postao biskupom u zemlji Hrvata, zapovijedamo, da bude biskupom jedino u skradinskoj biskupiji; u tuđe biskupije neka više ne dira, jer kad bi to činio, znajte, da bih ga ja odmah izopćio iz crkve«.
Post je objavljen 10.02.2011. u 18:33 sati.