dia logos – podjeljenja riječ
hrvatski – razgovor
Dijalog – razgovor i način dokazivanja ponavljanjem tvrdnje i protutvrdnje.
Ne mogu reći da mi blog u nekom periodu života nije značio puno (nešto ne štima sa ovom rečenicom sa dvostrukom negacijom, ali ne vraćam se).
Uspjela sam kroz blog, ali i razmjenjujući iskustva sa nekim od blogera i sama naučiti nešto.
Ali, pomalo sve više dolazim do zaključka da na blogu nema dijaloga.
Tu i tamo, nekolicina virtualnih znanac imaju želju učiti i nešto od drugoga čuti. Isključit ću književnice/ke i one druge koji misle da to jesu. Oni pišu ili vježbaju pisanje, što je u redu. Veliki, skoro nedostižni William Shakespeare znao je mijenjati svoja djela prema reakcijama publike, zašto ne bi blogerice/i.
Povodom Williama Shakespeara. Zamislite to vrijeme. Kazališne družine više-manje kao putujući cirkusi, omalovažavane glumice i glumci na rubu gladi. Klasa ljudi na dnu civilizacijske ljestvice. Koliko je tu bilo pogrda, smijeha, bačenih jaja po pozornici, ali i pljeska.
Je li taj pljesak bio dovoljna nagrada za poniženja?
Neću spominjati nastupe na kraljevskim i inim dvorovima gdje se mogla izgubiti i glava kad se pretjeralo.
Sve slično kao na blogosferi. Iako još nemamo Williama Shakespear što ne znaći da ga neće biti.
Na sreću ne vidimo se. Ne poznajemo se, uglavnom,ali bez obzira na sve i tu zvižduci i virtualna jaja peku i bole. I virtualna glava može odletijeti.
I leti kod nekih blogera. Samo reci da se ne slažeš. Izloži svoje mišljenje i hop nema te više.
Meni osobno smeta taj nedostatak dijaloga.
Samo ja pa ja i moje mišljenje. Moje predrasude.
Onog drugog uopće nema. Ne čuje ga se. Samo ja i moja predrasuda.
Kao da nitko od nas nije sposoban svoje mnijenje, svoje mišljenje oploditi još nekim drugim mišljenjem i na svijet donijeti nešto novo. Neki mali pomak iz predrasuda koje kako im samo ime kaže su donesene prije suda. Prije suda: suca, porotnika, okrivljenika, žrtve i oba fiškala da o publici u sudnici ne govorim.
(Hvala T. V.
Rezultat je ovakvog razmišljanja slušanje vaših predavanja, iako je sve još uvijek s brda s dola jer nedostaje metode. Ali i ja sam kakva takva pisica, a mi jesmo malo zbrkani likovi nose nas emocije, i mi im se često prepuštamo i baš nas briga što smo često vanka škvare.)
Jer, ako samo vjerujemo onom što nosimo iz djetinjstva, iz prošlosti stvaramo uvijek istu žabokrečinu u kojoj se kuhamo sa svojim mržnjama i ostalim grozotama.
Ima jedan izraz: 'Obijeljeni grobovi'
Nije li većina nas samo obijeljeni grob.
Pogledajte ovaj svijet, ovu zemlju i virtualni svijet.
Grob do groba. Monumenti . Lijepi najljepši. Čisti i bijeli.
Ali nitko ne diše. Ništa se ne događa. Više nitko nije živ.
Ne isključujem sebe.
Post je objavljen 10.02.2011. u 13:51 sati.