Službeno su krenula sustavna istraživanja zločina komunizma u Hrvatskoj koje provode nadležne hrvatske državne institucije, te je nastavljena i kriminalistička istraga i potraga za počiniteljima komunističkih zločina, o čemu je hrvatsku javnost obavijestio ministar unutarnjih poslova Republike Hrvatske, g. Tomislav Karamarko, naglasivši da je o tome pitanju postignut konsenzus na sjednici Vijeća za nacionalnu sigurnost (VONS), u prosincu prošle godine.
U Hrvatskom centru za istraživanje zločina komunizma su zadovoljni s javnom deklaracijom ministra o progonu komunističkih zločinaca jer nakon nje više nema povratka na staro, i sve do sada ide po zamisli Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma, naime, krim-policija već petu godinu istražuje komunističke zločine, jedino je do sada usko grlo bio DORH. Prisjetimo se, sve je počelo u tišini kada je 2004. osnovana nevladina nezavisna organizacija Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma, koji se ne financira iz Državnog proračuna, koji je odmah došao pod medijsku cenzuru tako da javnost nije niti saznala da je osnovan, međutim, poslije je HR Centar IZK uspio javno dokazati cenzuru i natjerati ondašnjeg glavnog urednika Jutarnjeg lista da sam prizna da se Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma nalazi pod protuustavnom cenzurom u njegovom listu, naravno, bez posljedica za cenzore i dana danas. Nakon osnivanja je Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma 8. rujna 2006. podnio kaznenu prijavu protiv najveće "ribe" koja je trebala biti uhvaćena u mrežu, bivša jugoslavenska predsjednica komunističke vlade, Milka Planinc, koja je na slobodi živjela u Zagrebu pod zaštitom predsjednika Tuđmana i poslije Račanove koalicijske vlade i predsjednika Mesića, ali je tri godine nakon prijave Državno odvjetništvo optužilo samo srpskog bivšega komunista, i četnika i pobunjenika Simu Dubajića koji je brzo nakon što je od hrvatskoga pravosuđa optužen, preminuo u Beogradu snovom pravednika pod zaštitom srbijanske države, priznvaši da je sudjelovao u pokolju nad tisućama hrvatskih ratnih zarobljenika, i bio je ponosan na svoje zlodjelo, nikada kažnjen zbog počinjenja masovnih ubojstava, nikada od nikoga ukoren, naprotiv, nagrađivan, te je izjavio da bi ponovo ubijao Hrvate, naravno, jer tko za ubojstva be bude kažnjen, misli da čini ispravno. Jedino što mu je u životu vrijedilo je, što je izjavio da nije bio sam u tom zločinu nego da mu je pomagala Milka Malada (udata Planinc) kojoj je u vrijeme počinjenja toga komunističkog zločina bio naređeni zapovjednik u partizanima odnosno tada već u Jugoslavenskoj armiji maršala Tita. Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma od kaznene prijave protiv Milke Planinc za ratne zločine i zločin protiv čovječnosti i genocid, odlično je surađivao sa zagrebačkom kriminalističkom policijom pri policijskom Ravnateljstvu tako da je cenzura imala i svoju pozitivnu stranu, naime, u tišini se moglo istraživati i pripremati teren za ovo što je sada ministar Karmarko najavio - progon komunističkih zločinaca, a to su svi oni za koje bivši predsjednik Mesić tvrdi da su "antifašisti". Da se Milka Planinc nalazila pod zaštitom državnog vrha RH svjedoči činjenica da za njom nije izdan uhidbeni nalog, niti je pritvorena, naime, kako su u krim-policiji neslužbeno priznali Hrvatskom centru za istraživanje zločina komunizma, policija nije bila dobila dozvolu da tu osnovano osumnjićenu kazneno prijavljenu uhiti i sprovede u istražni zatvor. Na ovome blogu sam godinama dobronamjerno upozoravao na manipulaciju koju se izvodi u Republici Hrvatskoj sa državnoga vrha, da se, naime, za komuniste tvrdi u medijskoj propagandi da su antifašisti, međutim, antifašizam nije ideologija, dok marksizam jeste, a marksizam je bio idejna vodilja, i partizanskog pokreta, i komunističkog režima nakon Drugog svjetskog rata do sloma SFR Jugoslavije.
Što će se sada dogoditi, nakon Karmarkove najave? Ništa strašno, uklonit ćemo s ulica i iz javnog prostora zločince, koji su u ovom slučaju komunistički zločinci, i svi zajedno ćemo živjeti sigurnije, takvi gadovi više neće dolaziti u medije i trovati javnost svojim lažima o Drugom svjetskom ratu, poraću i komunističkome razdoblju i strašnom sudnjem danu socijalističke revolucije nego će sjediti tamo gdje su prije držali svoje žrtve - u zatvoru. Neće ih biti puno u zatvoru jer su mnogi pomrli pod državnom zaštitom RH, ali sada ima znakova da će se situacija pozitivno promijeniti, da se ne radi o predizbornoj kampanji, jer na koncu, konca, biračima se jebe za žrtve komunizma, budimo iskreni, naime, velikim dijelom je medijska manipualcija i propaganda u posljednjih 10 pa i 20 godina učinila svoje, ali HDZ na rasvjetljavanju zločina komunizma ne može poentirati na slijedećim parlamentarnim izborima jer ljude brine nezaposlenost, socijalna bijeda itd. ali moraju znati, da su ih u takvo jadno stanje doveli bivši komunisti, a među njima nemali broj komunističkih zločinaca, ne samo od 1945. do 1990. nego i od 1990. do danas! U svakom slučaju, može se reći da šećer dolazi na kraju - progon komunističkih zločinaca. Pravi test za vlast će biti da pokaže odlučnost, i uhiti Josipa Manolića koji je sam priznao ratni zločin nad ratnim zarobljenicima, tako da bi to mogao biti prvi krupni predmet hrvatskog pravosuđa glede komunističkih zločina. Dobro je u cijeloj ovoj pokrenutoj akciji oko rasvjetljavanja zločina komunizma da će obitelji žrtava komunizma konačno znati u kojim masovnim grobnicama im leži rodbina, prijatelji i supružnici ili djeca, te će se masovne grobnice službeno obilježavati i staviti pod zaštitu, moći će se održavati svečane memorije, a neke će biti i ekshumirane. Naime, ako vlada RH ima milijune kuna iz Državnog proračuna za financiranje velikosrpskog lista Novosti u Zagrebu od Milorada Pupovca, onda ima i za ekshumacije hrvatskih žrtava komunizma, a mora imati i za ekshumacije hrvatskih žrtava velikosrpske politike.
Ministar Karamarko, i ravnatelj policije, naglasili su u javnim istupima da ekshumacije žrtava komunizma traju već mjesecima, naime, ako se želi pronaći počinitelje i privesti ih pravdi, onda je u pravnome poretku i tijekom kaznenoga postupka u postupku kažnjavanja zločina ubojstva sa predumišljajem i masovnih ubojstava potreban corpus delicti odnosno dokaz u vidu posmrtnih ostataka bez istrage i sudske presude pravne države ubijenih ljudi.
Do sada je u Hrvatskoj od 1990. do danas ekshumirano preko dvije tisuće hrvatskih žrtava komunizma, u Maclju kod Krapine točno 1163, i ostatak na drugim lokacijama, s tim da je prošle godine sondirana masovna grobnica kod Zaprešića, za koju se procjenjuje da sadrži preko 4 tisuće hrvatskih žrtava komunizma, a poznati su primjeri publikacije drugih masovnih stratišta poput masovne grobnice u zagrebačkoj rezidencijalnoj gradskoj četvrti Tuškanac, o kojoj je u Jutarnjem listu svjedočio svjedok vremena koji je bio svjedokom masovnih ubojstava hrvatskih civila od strane titoističog/staljinističkog jugo-komunističkoga režima u Zagrebu nakon tzv. oslobođenja po partizanima. Međutim, prva velika ekshumacija, ona na maceljskoj gori 1991. bila je neslužbena jer su je organizirali studenti s veterinarskoga fakulteta i dragovoljci, ali je Tuđmanova autokratska vlast ubrzo zabranila daljnje ekshumacije komunističkih žrtava.
Novinar i povjesničar Zvonimir Despot iznosi podatak da se u okolici Siska nalaze masovne grobnice s oko 40 tisuća ubijenih Hrvata, što hrvatskih ratnih zarobljenika, što ubijenih zarobljenih hrvatskih civila, dok je na ovome blogu (CBK) objavljen podatak o nekadašnjem jugoslavenskom komunističkom koncentracijskom logoru “Viktorovac“ kod Siska u kojemu je titoistički totalitarni režim zatočio i likvidirao vodeće dužnosnike, demokrate i antifašiste iz Hrvatske seljačke stranke koji su u taj logor deportirani iz ondašnjeg vojnog zatvora Jugoslavenske armije u ulici Nova Ves u Zagrebu. Ne zaboravimo, komunisti Tito je za demokrata i antifašista Vladka Mačeka govorio da je "fašist". To je bila partizanska jugo-komunistička agitacijska propaganda. Vladko Maček je u Drugom svjetskom ratu čak interniran u jasenovačkom logoru, dakle, bio je žrtva fašizma, a ne fašist, međutim, Tito je bio zločinac - komunist boljševik, a ne antifašist.
Također je na blogu CBK objavljen podatak da je nekadašnji kancelar Savezne Republike Njemačke (B.R.D.) i predsjednik Socijaldemokratske partije Njemačke (SPD), g. Helmut Schmidt, u razgovoru za njemačku javno-pravnu televiziju Norddeutscher Rundfunk (ndr) 2010. godine izjavio, da „njemački vojnici Wehrmachta iz Drugog svjetskog rata nisu bili fašisti“, tako da ni vojnici iz Hrvatskih oružanih snaga N.D.H. također nisu bili fašisti, a pogotovo hrvatski civili, lojalisti NDH, likvidirani od Titova režima, nisu bili niti mogu biti fašisti, a s obzirom da se kao izgovor za masovna pogubljenja u Drugom svjetskom ratu i poraću od strane partizanskog režima komunističke partije uzima propaganda da su pogubljeni navodno bili fašisti, te se time opravdava njihovo ubojstvo, tako da se u hrvatskoj javnosti stječe dojam kao da su masovne egzekucije od strane jugo-komunističke tajne policije Ozne (O.Z.N.) i jedinica Jugoslavenska armije bile opravdane jer se ubijalo fašiste, međutim, čak se ni fašiste ne smije ubijati bez istrage i suda, ali od strane pravne države; u svim onim slučajevima, u kojima je bivša Jugoslavija sudila Hrvatima, optužujući ih kao fašiste, ta suđenja nisu imala težinu niti su pravovaljana, jer su sudski postupci bili montirani u staljinističkom stilu, dakle, optužbe su se paušalno izmišljale; takvih je staljinističkih sudskih procesa samo na području Hrvatske bilo od 1945. do 1990. preko 30 tisuća u kojima je osuđeno 100 tisuća nevinih ljudi, među njima preko trećina žena.
Ministar Karamarko naveo je nedavno u razgovoru za Večernji list procjenu o preko 700 masovnih grobnica na području RH, s oko 90 000 žrtava komunizma, tako da zajedno sa procijenjenom brojkom od 196 tisuća hrvatskih žrtava komunizma koje su nakon partizanskog tako zvanog oslobođenja likvidirane od strane titoista na području Slovenije, broj hrvatskih žrtava komunizma iznosi preko četvrt milijuna ili preko 250 000; ako k tome dodamo i hrvatske žrtve komunizma iz Srijema i Zemuna koje su likvidirane tijekom 1944. i 1945. godine, brojka hrvatskih žrtava komunizma se penje na preko 300 tisuća, zatim, žrtve komunizma koje su likvidirane na području BiH, i slovenske žrtve komunizma kojih ima preko 20 tisuća, zatim oko 50 tisuća likvidiranih pripadnika njemačke nacionalne manjine, i malo po malo brojka žrtava jugoslavenskoga komunizma dostiže brojku koju je 1951. u skupštini Jugoslavije iznio ondašnji šef komunističke tajne službe i partizanski general Aleksandar Ranković, da je naime, preko 3,7 milijuna ljudi prošlo kroz partizanske komunističke logore, i da je od 1945. do 1951. likvidirano preko pola milijuna ljudi odnosno točno 586 000 ljudi koje ovaj Titov pomoćnik u tom svom izvješću naziva „narodnim neprijateljima“. (Rankovićeva izjava prenijeta je od strane beogradskog komunističkog tiska). Britanski dokument iz londonskog arhiva War Office navodi podatak da se u povlačenju pred Jugoslavenskom armijom do 12. svibnja 1945. našlo od Zagreba do Bleiburga oko 200 000 hrvatskih vojnika Nezavisne Države Hrvatske, i oko 300 000 hrvatskih civila odnosno sveukupno 500 000 ljudi. Dokument je objavljen u knjizi "Pravo na borbu – Manifest zločina komunističke partije", Osijek 2010., ISBN 978-953-318-014-4, koju se može naručiti kod nakladnika, predsjednika udruge građana ESSEGG, na broj tel. 032 899 31 65 i essegg8@net.hr (Napomena: knjiga se sastoji od pet knjiga, do sada je objavljena Knjiga 1).
Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma je do sada, ne samo istraživao komunističke zločine, nego je konkretno podnio kaznene prijave protiv nekih počinitelji tih masovnih zločina, koji su u pravnom smislu okarakterizirani kao „ratni zločin“ i kao „zločin protiv čovječnosti“, što znači da ne podliježu zastari, s tim da je HR Centar IZK inzistirao da se počinitelje optuži po još jednoj točci optužnice, i to po kaznenome djelu zločina ubojstva naroda ili genocidu, ali u državnoodvjetničkoj optužnici protiv partizanskog zapovjednika i komunista Sime Dubajića iz 2009. godine (HR Centar IZK je kaznenu prijavu protiv njega i Milke Planinc, rođena Malada, podnio 8. rujna 2006. godine) izostavljena je optužba za genocid, tako da je optužen samo za zločin protiv čovječnosti i ratni zločin, s obzirom na masovno ubojstvo 40 tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika na Kočevskom rogu kod Ljubljane, u lipnju 1945. godine, s tim da je DORH paušalno smanjio procijenjeni broj žrtava za više od polovice; DORH, međutim, u istome dahu nije optužio i Milku Planinc, nekadašnju politkomesarku partizanske XI dalmatinske (biokovske) brigade, čiji je pripadnik bio i otac od aktualnog Glavnog državnog odvjetnika, kao i otac od aktualnog predsjednika Republike, s tim da je likvidacije na Kočevskom rogu obavljala jedna specijalna jedinica očeličenih marksista koji su kao dobrovoljci regrutirani za taj krvavi zadatak iz redova XI dalmatinske brigade, međutim, partizanska 11. brigada 26. divizije i 8. korpusa Jugoslavenske armije je počinila ratni zločin u Širokom Brijegu prilikom šire akcije osvajanja Mostara, 1944. godine, kada su partizani pobili širokobriješke fratre koji su bili antifašisti, jer su franjevci rimokatoličke Crkve u Hrvata donijeli 1942. jednu svoju rezoluciju kojom su osudili rasizam odnosno nacionalsocijalizam (nacizam). Čudno je, dakle, ako su partizani navodno bili antifašistički borci, da su ubijali antifašiste.
Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma podnio je i kaznenu prijavu za ratni zločin i zločin protiv čovječnosti i genocid u šumi Tezno kod Maribora, gdje je po procjeni slovenskog državnog povjerenstva ubijeno nad protutenkovskim rovom, koji je dugačak 10 km, oko 20 tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika, od toga su partizani ubili i 2000 hrvatskih ratnih ranjenika koje su skinuli s vlaka u Mariboru, dok su žrtve iz vlakova koji su stizali iz Zagreba u izbjegličkoj kompoziciji masovno ubijane i u rudniku sv. Barbare u Hudoj Jami kod Laškog u Sloveniji gdje su dovođene iz jugokomunističkog koncentracijskog logora u Teharju itd. Kod Maclja kraj Krapine su također postojala dva partizanska komunistička zarobljenička konc-logora u svibnju i lipnju 1945. godine, logor u Mirkovcu kraj sv. Križa Začretja i Oroslavlju (logori “Mirkovec“ i “Oroslavlje“), gdje kraj mirkovečka dva jezera postoje dvije masovne grobnice s oko 400 likvidiranih žrtava, dok je ostatak od 12 tisuća ratnih zarobljenika odvedeno na maceljsku goru na likvidacije gdje su pripadnici iz zagorskog partizanskog odreda, koji su prešli u komunističku tajnu policiju Oznu, dakle, iz krapinske Ozne, ubili i 650 hrvatskih civila, kao i 20 svećenika, s tim da su ubojice svi redom hrvatske nacionalnosti, dakle, hrvatski partizani na čelu sa svojim zapovjednikom Stjepanom Hršakom koji danas i dalje živi na slobodi u nacionaliziranoj vili na Tuškancu; žrtve komunizma u Maclju je titoistički režim sakrio u oko 130 jama na maceljskoj gori; zapovjedi za te maskare stigli su od maršala Tita, i njegova pomoćnika, šefa jugokomunističek tajne policije Aleksandra Rankovića, te dalje hijerarhijskom linijom preko šefa Ozne za Hrvatsku, Ivana Krajačića – Steve (Manolićeva mentora) pa do navedenog Hršak Stjepana koji je veselo davao interview za Jutarnji list dok je voditelj Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma cenzuriran u Jutarnjem listu. Osnovano osumnjičenog Hršak Stjepana je kazneno prijavio predsjednik HSP 1861., D. Paraga, i to prije više od 10 godina.
U partizanskom jugo-komunističkom logoru “Mirkovec“ kod Sv. Krža Začretja i Krapine kraj Zagreba odigravale su se potresne scene kao u filmu “Schindlerova lista“, naime, komandant partizanskog logora “Mirkovec“, Milan Kunštek, je poslije podne dana 22. svibnja 1945. pred postrojenim zaroblenicima-logorašima streljao metkom u potiljak Miroslava Kopjara, što je opisao svjedok vremena Slavko Ivanković.
Nadalje je HR Centar IZK unatrag nekoliiko godina, kao i prošle godine, podnio je zahtjev nadležnim županijskim sudovima za ekshumacije posmrtnih ostatak žrtava komunizma, primjerice, u Jastrebarskom, gdje je Titov “antifašistički režim“ pobio od tzv. oslobođenja 1945. do 1947. godine u šumi Gović preko 60 hrvatskih civila, među njima jednu djevojku, i cjelokupni postav vatrogasne postrojbe iz Jaske. Vjerojatno su i vatrogasci bili “fašisti“, a poznato je i da su djevojke također fašisti – ako ćemo vjerovati iskrivljenoj logici apologeta titoizma u Republici Hrvatskoj, nekim političarima, bivšem predsjedniku i nekim povjesničarima koji hvale i brane masovnog ubojicu odnosno zločinca Tita (Josipa Broza), tzv. „druga predsjednika“ kako mu u tim krugovima i među nekim novinarima Europapressholdinga tepaju.
U “Hrvatskom kajkavskom kalendaru“ za 2009. godini, dakle, u toj knjizi čiji je nakladnik ogranak Matice Hrvatsk iz Čakovca je objavljena studija Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma pod naslovom “Genocid u proljeće“ (str. 188. – 196.), koja argumentirano govori o genocidu koji je partizanski režim jugoslavenske komunističke partije počinio nad hrvatskim političkim narodom. Nakon toga je voditelj Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma, prof. Goran Jurišić, na poziv ogranka Matice Hrvatske iz Zaboka, održao pred više od 40 intelektualaca iz Zaboka predavanje o komunističkim zločinima, da bi predsjednik Republike Hrvatske, Stjepan Mesić, nakon toga došao u zabočku gimnaziju, i iznio dijametralno suprotne informacije u vezi bivišeg komunističkog režima Titove Jugoslavije, dok je ogranak “omladine“ Socijaldemokratske partije iz Zaboka započeo kampanju protiv rasvjetljavanja zločina komunizma, nazvavši informacije o masovnim pokoljima u Maclju lažima, iako su čak 1991. obavljene i ekshumacije blizu preko tisuću posmrtnih ostataka koji su tek 2006. godine sahranjeni, ali uz medijsku cenzuru.
Na Hrvatskoj televiziji je nekadašnji partizan Dragutin Rafaj devedesetih godina posvjedočio kako je nad jamom Jazovka na Žumberku ubijao metkom u zatiljak hrvatske ratne ranjenike koji su deportirani u Sošice do jame Jazovka iz zagrebačkih bolnica. DORH nikada nije reagirao na ovo priznanje zločina. I posljednjih godina su najveći živući zločinci Europe, a radi se o komunističkim zločincima, umrli snovom pravednika u Zagrebu (i drugdje, u Beogradu također) na slobodi, među njima osnovano osumnjićena kazneno prijavljena bivša predsjednica jugoslavenske komunističke vlade, Milka Planinc, zatim, Josip Vrhovec, te dvojica komunističkih ideologa Stipe Šuvar i Ivica Račan, zatim, boljševik Mika Špiljak (šuster, bivši šef predsjedništva CK SKJ), zatim šef zagrebačke Udbe, zločinac Lutvo Ahmetović umrli su snovom pravednika na slobodi u Zagrebu, a od još živih i na slobodi se nalazeći su osnovano osumnjićeni udbaši velikoga "kalibra", za kojima se traga Interpolovom tjeralicom, Josip Perković, Zdravko Mustač i dr. koji za sada žive pod zaštitom državnog vrha Reepublike Hrvatske; komunistički zločinac je također bjegunac pred zakonom, Veljko Kadijević, bivši ministar obrane SFRJ, koji je osnovano osumnjičen da je kao partizan iz XI dalmatinske brigade sudjelovao u masakrima na Kočevskom rogu, te nije čudo da je počinio i masovni zločin u Vukovaru tijekom velikosrpske agresije 1991. na Republiku Hrvatsku, jer kada zločinac nije kažnjen, misli da je u pravu, te počini ponovo zločin; iako se navedeni komunistički zločinac danas nalazi na tjeralici MUP-a Republike Hrvatske i Interpolovoj tjeralici, hrvatskim organima je nedostupan jer uživa politički azil u Ruskoj Federaciji gdje je pobjegao od pravde. Ne zna se je li premijerka Kosor prilikom posjeta Moskvi postavila Rusima pitanje izručenje Veljka Kadijevića Republici Hrvatskoj. Od osnovano osumnjičenih komunističkih zločinaca većega “kalibra“ živi su još samo Josip Manolić koji je u Večernjem listu priznao ratni zločin nad 200 ratnih zarobljenika (hrvatskih domobrana) u šumi Lug kraj Bjelovara, priznavši da ih je pobio u funkciji oficira Ozne, ali je ponosan na taj zločin jer svoje žrtve komunizma naziva „kvislinzima“, pa je valjda po njegovoj logici normalno i poželjno ubiti kvislinga, pa bio netko kvisling ili samo optužen ili osumnjićen da je kvisling ili izdajica. Međutim, pravi i istinski kvisling ili izdajica je bio Josip Broz – Tito jer je svoju zemlju Jugoslaviju izdao Sovjetskom Savezu, ratujući u Drugom svjetksom ratu kao doušnik sovjetske tajne policije, poznat pod konspirativnim imenom u Kominterni kao “Valter“ (Josip Broz), i kao “Tito“, za interese Sovjetskog Saveza, i nakon rata je Jugoslaviju stavio potpuno pod interese totalitarnog Sovjetskog Saveza i diktatora i tiranina Staljina, sve do 1948. kada ga je njegov mentor Staljin htio smijeniti jer je Tito htio stvoriti veliku Jugoslaviju pripajanjem Trsta, Koruške, Bugarske i Albanije zbog čega je prijetio rat između Zapada i Sovjetskog Saveza u situaciji kada SSSR nije imao atomsku bombu, te je Staljin zato objavio rezoluciju Informbiroa na osnovi koje je htio smijeniti svog aparatčika u Beogradu kojega je 1939. i postavio na čelo generalnog sekretara politbiroa CK KPJ.
Nakon Karamarkove objave istraga komunističkih zločina odmah su se u medijima i javnosti pojavili protivnici takove humanističke ideje, primjerice bivši drugi predsjednik Republike, Stjepan Mesić, ili udbaš Josip Manolić, zatim aktualni predsjednik Republike, Ivo Josipović (vitez katoličkog Malteškog reda), ili “dvorski“ povjesničari Ivo Goldstein i Tvrtko Jakovina koji relativiziraju Titovu odgovornost za zločine, iako bi svi građani RH trebali biti isti pred zakonom, dakle, primjerice i Josip Boljkovac koji je osnovano osumnjičen da je kao šef Ozne u Karlovcu odgovoran za ubojstvo nad antifašistom Hrvojem Petrakom, predratnim dužnosnikom Hrvatske seljačke stranke u Dugoj Resi itd. Josip Boljkovac je bio prvi ministar unutarnjih poslova Republike Hrvatske, a Josip Manolić bio je predsjednik gornjeg doma Sabora Republike Hrvatske, predsjednik vlade Republike Hrvatske, i šef Službe za zaštitu ustavnog poretka (SZUP ili CRO-Udbe). U međuvremenu je Josip Boljkovac iznio prijedlog da Srbi iz Hrvatske postanu nacija u Republici Hrvatskoj umjesto nacionalne manjine, dakle, da dobiju ustavni konstitutivni status kojeg Hrvati u Srbiji nemaju jer u Srbiji je konstitutivna samo srpska nacija, kao što je u Hrvatskoj konstitutivni hrvatski (politički) narod ili nacija.
Najsramotnije odgovore na Karamarkovu najavu istraga komunističkih zločina dao je bivši hrvatski (i jugoslavenski) predsjednik Mesić koji je čak rekao da su žrtve komunizma navodno imale izbor, ili da odu svojim kućama, ili da budu strijeljani, te su po Mesićevoj ciničnoj logici izabrali smrt. Ovakav cinizam su do sada pokazivali jedino četnici, ali komunisti odnosno boljševici su gori od četnika! Mesić je rekao da u Bleiburgu i nije bilo zločina, što je netočno, jer na blajburškome polju su partizani pobili najmanje nekoliko stotina ljudi jer su 15. svibnja 1945. nakon predaje oružja od strane vojske NDH besciljno pucali mitraljezima po izbjegličkoj masi, i to u trajanju od 15 do 20 minuta, a poslije su se spustili na polje i noževima klali pojedince koje su postrojavali u četveroredove za nasilni marš pješice do Maribora gdje su ratni zarobljenici selektirani, časnici odvojeni od dočasnika, a dočasnici i časnici odvojeni od svojih vojnika, i u prvim valovima su odmah masovno strijeljani ustaški časnici, od kojih je po jugoslavenskim dokumentima živih ostalo oko 30 (trideset), što je dakle, suprotno tvrdnji predsjednika Josipovića da i ustaše danas dobivaju mirovine kao i partizani, naime, oko 45 tisuća partizana danas još dobiva mirovine za revoluciju u kojoj su sudjelovali, i tu mirovinu već 20 godina im plaća hrvatski narod iz hrvatskog državnog proračuna odnosno od poreza.
Uoči Karamarkove inicijative je odmah uslijedila inicijativa predsjednika Josipovića da se uvede stari komunistički naziv ulice u Zagrebu, (“8. maj“), koja je ukinuta nakon demokratskih promjena 1990. i sloma komunizma (pad Berlinkog zida) jer je simbolizirala totalitarni komunizam i zločine nad Hrvatima, jer odmah po tzv. oslobođenju od 8. svibnja 1945. uslijedio je komunistički teror u Zagrebu, sa tisućama ubijenih Zagrepčana odnosno Hrvata; u tom partizansko-komunističkom teroru je titoistički režim ubijao i gimnazijalce iz zagrebačkih gimnazija, ali i cijeli naraštaj maturanata iz školske godine 1944./1945. Maturanti su vjerojatno isto fašisti?!
Partizan Marko Belinić, krvnik iz Sošica, je po tzv. oslobođenju u Zagrebu javno pozvao na linch (fizički obračun i ubojstva) svih onih za koje se sumnjalo da su navodno fašisti, a to su bili svi osim komunista. Prvi predsjednik Republike Hrvatske, Franjo Tuđman, je Marku Beliniću preveo njegov partizanski čin i čin iz JNA u čin generala Hrvatske vojske, i odlikovao tog nositelja partizanske spomenice i sudionika komunističkih partizanskih skupština AVNOJ i ZAVNOH iz Drugog svjetskog rata. U Sošicama i nad jamom Jazovkom su partizani iz XIII “proleterske“ brigade ubili u siječnju 1943. točno 218 hrvatskih ratnih zarobljenika, o čemu je politkomesar Vladimir Bakarić slavodobitno izvijestio depešom svog „vrhovnog komandanta druga Tita“. Već i sam naziv partizanskih jedinica, “proleterske“ ukazuje na činjenice da to nisu bile antifašističke jedinice nego komunističke jer je to tipično nazivlje iz boljševičkog rječnika, a uz to su partizani imali Josipovićeve „lijepe kape“ titovke sa crvenom zvijezdom petokrakom koji je također simbol boljševika, a ne antifašista. Unutar crvene zvijezde petokrake na partizanskim kapama titovkama se nalazi još jedan simbol boljševika, a ne antifašista, naime, srp i čekić. Taj simbol je Tito uveo 1941. u srbijanskim Užicama kada je organizirao proslavu obljetnice Oktobarske revolucije, a što su dokumentirali ruski povjesničari, ali i sami jugokomunisti, kao na pr. u svojoj knjizi “NOB u Hrvatskoj“, u kojoj se nalazi fotografija defileja komunističkih partizana u Užicama, gdje su se družili sa četnicima. Uglavnom, titoisti u Republici Hrvatskoj krenuli su u svoju posljednju partizansku, valjda osmu po redu ofenzivu kao na Neretvi ili Sutjesci, jer u pitanju je bolja pošlost koju očajnički formiraju za svoje očeve i djedove kao i za bolje vlastite biografije, tako da se koriste lukavom manipulacijom, pretvarajući komuniste u retorici i javnom obraćanju u antifašiste, tako da ispada kako se kritikom komunista kritizira antifašistički pokret, a to nije istina, ali služi dobro u progandističke svrhe titoističkim političarima u RH koji otvoreno krivotvore povijest, a na to ih je sada upozorio i povjesničar prof. dr. Ivo Banac iz Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava, te pročitajte što je Banac odgovorio Stjepanu Mesiću, i kako je njegov odgovor Mesiću protuustavno cenzuriran u Globusu odnosno izdanju Europapressholdingu koji je nakladnik i Jutarnjeg lista, i Slobodne Dalmacije, Glorije, Globusa itd. Naime, kritizirati komunizam ne znači kritizirati ujedno i antifašizam, na koncu i CBK je i antifašist i antikomunist, i demokrat.
Puno zadovoljstva pri čitanju istine o povijesnoj istini i pokušajima krivotvorenja povijesti želim vam vaš CBK, i nadajmo se da će lov na komunističke zločince ovaj puta biti uspješan.
Lijep pozdrav uz Smrt titoizmu – sloboda narodu!
P.S. U slijedećm postu biti će objavljen veliki popis komunističkih zločinaca, koji će komentatorice i komentatori moći, ne samo komentirati, nego i nadopuniti ako imaju saznanja o osnovano osumnjićenim komunističkim počiniteljima.
Interview sa profesorom Bancem u zagrebačkom Globusu:
„Društvo koje je ravnodušno na desetke (možda i stotine) tisuća žrtava komunističkog partizanskog pokreta i komunističkog režima, te država koja ništa ne poduzima da bi procesuirala odgovorne za te zločine, ma koliko danas malobrojni i stari oni bili, ne mogu se smatrati zdravim, pravednim, demokratskim ili proeuropskim. Takvo društvo i takva država još uvijek žive u strahu – onom istom strahu što su komunisti ustanovili svojim terorom, masakrima i represijom.
Ni Vukojevićeva komisija ni Crkva nisu istražni organi, a u istraživanju zločina u ratu i poraću ipak je bilo stanovitih uspjeha od pada komunizma. No, ovdje nije riječ o znanstvenom istraživanju nego o otkrivanju zločina, po mogućnosti i počinitelja. Ovdje je metodologija sasvim drugačija i ne može se diskreditirati pozivom na Vicu Vukojevića. Osim toga, može li policija ignorirati bilo koje pronađeno mrtvo tijelo? Zar ona po zakonu ne mora istražiti sve okolnosti svake nasilne smrti? A ovdje se upravo to preporuča i gotovo redovito događa. Primjerice, kako je moguće da, nakon otkrivanju masovne grobnice u Križu Brdovečkom 2009. godine, u kojoj po procjenama ima oko 4.500 likvidiranih, gotovo ništa nije poduzeto oko okapanja, a samo nekoliko kilometara dalje, u Mostovcu kod Dobove, u Sloveniji, već je u tijeku ekshumacija masovne grobnice pronađene u studenomu 2010? Vrijedi li za Hrvatsku Rezolucija parlamentarne skupštine Vijeća Europe o zločinima totalitarnih režima (1996.) i Rezolucija o europskoj savjesti i totalitarizmu (2009.) ili je to samo farsa, koju dijelovi političkog vrha namjerno ne primjenjuju, pa čak i napadaju? Može li se tolerirati bezobrazno cvrkutanje raznih javnih djelatnika, koji u istraživanju zločina komunizma vide tek izborni trik? Uostalom, kako se takvi mogu pozivati na Tuđmana, koji bi navodno bio protiv otvaranja ovog pitanja? Naravno, Tuđmanovo mišljenje ne možemo znati, ali kako to da oni koji se Tuđmana inače odriču, u ovom slučaju na njega gledaju kao na saveznika u borbi protiv zakonitosti? Ispada da je Tuđman bio negativan u svemu osim u amnestiji komunističkih zločina.
Neistina je i stvarni povijesni revizionizam tvrditi da su žrtve komunizma zaslužile kaznu, koja je iz „tehničkih razloga“ (nisu imali zatvore) mogla biti samo jedna – smrtna. Kad bi to bilo tako, moglo bi se logično zaključiti da je nacifašistički, pa i ustaški sustav, bio bolji, jer nije likvidirao baš sve svoje stvarne ili moguće protivnike. Budući da to ne može biti točno, posve je jasno da povijesni revizionisti koji štite „ugled“ komunista operiraju s istim „argumentima“, kao i povijesni revizionisti koji štite „ugled“ fašista.
Neistina je i stvarni povijesni revizionizam tvrditi da su pripadnici komunističkih snaga što su tijekom rata, te svibnja, lipnja i ljeta 1945., pa i kasnije, likvidirali pripadnike raznih poraženih pokreta zapravo vodili borbu protiv oružanih neprijatelja, koji su pokapani tamo gdje su i poginuli s puškom u ruci. Ne, riječ je uglavnom o zarobljenim i nenaoružanim protivnicima, koji su sustavno likvidirani, bez suda i mogućnosti obrane. Budući da su najčešće likvidirani raznim NKVD-ovskim metodama masovnih egzekucija, prakticiranih u Sovjetskoj Rusiji od revolucije, pokapani su u masovnim grobnicama, posebno obrađenim za te svrhe (rudokopi poput Hude Jame, tekovski rovovi poput onih kod Teznog, te Mosteca kod Dobove, ili na poljima smrti, kojih doista ima na tisuće po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, ne samo u Sloveniji i sjeverozapadnoj Hrvatskoj). Suđenja, kojih je bilo iznimno malo, u fazi partizanskog rata da ne govorimo, rezervirana su isključivo za viđenije pripadnike protivničkih pokreta i to često radi kompromitacije drugih kritičara režima. Tako se ustaškom zločincu Lisaku sudi u procesu protiv nadbiskupa Stepinca, kako bi se potonjeg što je moguće više ocrnilo. Zato je jednostavno neistina tvrditi da su žrtve komunističkih egzekucija uživale blagodati vojnih suđenja.
Neistina je, bešćutno je, a i primjer je stvarnog povijesnog revizionizma tvrditi da jugoslavenski komunisti nisu likvidirali žene i djecu, te da se takve likvidacije ne bi smjele doživljavati kao hrvatska narodna tragedija. U Kurilovečkoj šumi, uz selo Okuje kod Mraclina, općina Velika Gorica, ljeta 1945. likvidirano je nekoliko desetaka djevojaka (starih između 14 i 16 godina), pripadnica Ustaške mladeži. Moguće je da ima onih koji misle da su i one zaslužile smrt bez suda i obrane. Zar četnici nisu tako postupali u nizu pokolja u ratu protiv Hrvatske 1991. godine? Zar takva logika ne opravdava i njihove zločine?
Neistina je i stvarni povijesni revizionizam tvrditi da su komunističke represivne ustanove (OZN-a i dr.) osnovane radi borbe protiv poratnih odmetnika. One su osnovane radi provođenja terora protiv svih protivnika komunističke diktature, kao tipične totalitarne političke policije. Među protivnicima nametnutih komunističkih diktatura bilo je i mnogo nekomunističkih antifašista, kojima je za zlo uzimano upravo to što se nisu mogli diskvalificirati kao „fašisti“, termin koji su komunisti rabili i za Vladka Mačeka.
Neistina je i stvarni povijesni revizionizam sugerirati da su de Gaulle i drugi demokratski političari odobravali „antifašistički“ teror nakon rata. Bilo je to djelo komunističkih snaga poput FTP, koje su u Francuskoj doista ubile oko 10.000 stvarnih ili navodnih kolaboracionista u četiri mjeseca vrlo nestabilne situacije nakon savezničkog iskrcavanja u Normandiji u lipnju 1944. Komunistički su partizani slično tomu djelovali u Italiji (Emilia-Romagna i Lombardija), gdje je ubijeno 15.000 protivnika. No, tamo gdje komunisti nisu bili snažni, primjerice u Belgiji i Nizozemskoj, bilo je relativno malo takvih egzekucija bez suda i mimo pravnog sustava – u Belgiji 256, u Nizozemskoj oko 100.
Besmislica je i jasna manipulacija tvrditi da bez „organizirane antifašističke borbe koju je vodio Tito“, dakle bez jugoslavenske komunističke revolucije, mi danas ne bismo imali Hrvatsku. Oslobođenje od fašizma omogućilo je nacionalne slobode i državnu nezavisnost na europskom Zapadu, a oslobođenje od komunizma omogućilo je nacionalne slobode i državnu nezavisnost na europskom Istoku. Mi danas ne bismo imali Hrvatske da je opstao jugoslavenski komunistički režim, kao što je i nismo imali pod tim režimom. Zato se ne može tvrditi da je „antifašizam otac Domovinskog rata’“. Uostalom, to se odnosi ne samo na zemlje u kojima je za Drugog svjetskog rata postojao jak komunistički pokret, kao u Hrvatskoj, nego i na one za koje se to ne može reći. U Estoniji, primjerice, nije bilo nikakvog značajnog otpora Nijemcima. Nije ga ni moglo biti, jer su Estonci njemačku vojsku doživljavali osloboditeljskom nakon iskustva sovjetske okupacije 1940. godine. Unatoč masovnim deportacijama i naseljavanju ruskih i drugih sovjetskih doseljenika nakon početka nove faze sovjetske prevlasti (jesen 1944.), Estonci i danas postoje, nisu nestali poput Tračana i Ilira, a njihova je zemlja članica EU i NATO, možda upravo zato jer u Estoniji ne postoje vodeći političari s komunističkim simpatijama.
Neistina je i stvarni povijesni revizionizam tvrditi da zločin nije ratni, ako je državni. Što inače znači tvrditi da ne zastarijevaju ratni zločini samo ako su počinjeni prije kraja rata, dakle prije 8. svibnja 1945? Što znači tvrditi da je formiranje komunističke vlasti (jer to je stvarna vlast nakon rata), te sve formalnosti kojima su te vlasti prikrivale komunistički partijski monopol i diktaturu (izbori, ustanove, policija, vojska, sudovi), legalno jer je državno? Zapravo, takva tvrdnja briše razliku između ratnog i mirnodopskog zločina, koje povezuje ista ideologija monopolizacije vlasti u službi „uzvišenih“ i „povijesnih“ klasnih interesa. To je ona revizija Drugog svjetskog rata, o kojoj se sa strepnjom govori u krugovima vezanim za komunistički pokret, jer njihovo je mirnodopsko bezvlašće bilo izravan nastavak ratnih represalija počinjenih pod firmom pravde i osvete.
Manipulacija je upoređivati fašizam s „antifašizmom“, i to na način da je prvi od početka zlo, a drugi u slobodnoj izvedbi tu i tamo dopušta pojedinačne ekcese. Prije svega, ovdje nije riječ o antifašizmu, što je kod nas odnedavno komunističko novo ruho, dakle kamuflirani komunizam. Ovdje je riječ o komunizmu kao takvom. I Roosevelt i Churchill i de Gaulle i kralj George VI. bili su antifašisti (bez navodnika), ali nisu promicali ideologiju što je stvorila prinudne kolektivizacije, gulage, katyne i kulturne revolucije. Niti su to bili ekcesi. Riječ je o samoj biti onoga što je, kao i fašizam, također zlo od samog početka. Komunizam u svojoj utopijskoj želji stvaranja savršenog društva propagira i provodi nasilje, te nasrće na ljudsku slobodu, imetak i integritet. Ne samo da se u isto vrijeme može biti i protiv fašizma i protiv komunizma, nego je to nužnost u zemljama gdje se ostaci ovih ideologija još uvijek nadopunjavaju u borbi protiv demokracije. To još ne znači da su svi komunisti zli ili nevaljali ljudi. Ljudi često prihvaćaju nehumane ideologije u vjeri da čine dobro. Protiviti se totalitarnim ideologijama – fašizmu i komunizmu – ne podrazumijeva opreku prema ljudima, ma koliko bili u krivu – nego protiv nehumanih ideologija.
prof. dr. Ivo Banac“
P. S. Odlomci u tekstu koji su označeni debljim slovima nisu objavljeni u Globusu kao odgovor na teze Stjepana Mesića.
Izvor: Dalje.com i blog novinara i povjesničara Zvonimira Despota na internetskom portalu Večernjeg lista, od 9. i 10. veljače 2011. godine.
Post je objavljen 10.02.2011. u 13:29 sati.