Ti uopće ne razumiješ kako me ignoriraš. Ti ne shvaćaš što mi s vremena na vrijeme radiš. Bez tebe ne mogu nigdje. Dan mi je potpuno prazan kad te ne vidim. A tebi je svejedno. Nećeš mijenjati svoje dogovore da bi se vidio sa mnom. Jer ipak, to su frendovi i to su unaprijed dogovorene stvari. Ne daj Bože. Kad si zadnji put sa mnom proveo 7 sati u komadu? Sedam sati pričanja, sedam sati druženja, bez ikog oko nas. Ha? Kad si zadnji put mene nekom pohvalio? Kad si meni zadnji put uputio lipu rič? Kad je nama zadnji put bilo savršeno?
Uvijek se mora nešto događati da bi nama bilo dobro. Stalno moramo negdi ići, stalno moramo nekog zvati. Ja nikad neću razumjeti tvoje prijatelje i njihove stavove. Meni će to uvijek biti nepoznanica, ma koliko se trudila.
Zašto nikad sa mnom ne popiješ pivu previše? Zašto ne možemo sami apsolutno uživati?
I da, znam ne krivim tebe za sve, ali ipak. Pažnja, ključna riječ je pažnja, a ti ju zaboravljaš. Sedam sati. Sedam sati ljubomore. Da, priznajem. Ljubomorna sam! I to ko pas!!! Ne mogu podnijeti da me tako ignoriraš i da me tako stavljaš na zadnje mjesto! I poželim ti sve to reći u facu, ali znam da ne bi shvatio, ne još. I onda bi se samo svađali. A mrzim se svađati s tobom.
Samo mi silno nedostaješ...
Post je objavljen 10.02.2011. u 00:43 sati.