Zanimljiv mi je efekt kod ljudi... kad je netko depresivan, ranjiv... jedni ga se srame, jedni ga imaju potrebu obezvrjeđivat, neki ga izbjegavaju kao da se boje zaraze, neki razumiju, a neki znaju. Ajmo sad psihoanaliza malo... Koji se srame... bezličnjaci koji nemaju svoje ja nego ovise o tome što drugi misle o njima! Ljudi zmije, u stanju su okrenut leđa i najboljem prijatelju! Koji obezvrjeđuju... zlobnici koji uživaju u svojoj nadmoći da nekoga rane, nosi ih ideal ubi slabijeg (neljudski), a nisu ni svjesni da ni oni nisu imuni (žalosno)! Koji se boje zaraze... skrivaju svoju ranjivost, lažni optimisti koji misle da ako zatvore oči da problem ne postoji! Prije ili kasnije, život im opali lijepu pljusku! Koji razumiju... i sami su prošli te faze, na putu su prema mudrosti, a tom putu vodi ih iskrenost... Koji znaju... mudraci koji su shvatili bit i svjesni su svoje moći, tu su da pomognu, da liječe... healeri, spasitelji, iscjelitelji!
Depresija nije bolest! To je duhovno stanje! A kako se duh hila!?! Ljubavlju, toplinom... Dok čovjek prima dovoljno ljubavi, ništa ga ne može slomit... pomanjkanje ljubavi je to zbog čeg ljudi padaju... Nečija depresija nije odraz njegove slabosti, nego ogledalo okoline koja ga okružuje! Lijek ove apsurdne bolesti društva leži u tome da ne dozvoliš da netko u tvojoj blizini bude nesretan!
Post je objavljen 09.02.2011. u 11:22 sati.