Čini mi se da guram onaj poznati osjećaj patnje.
Izvlačim ga ispod tepiha da vidim je li se ofucao.
Življi nego ikad ulazi mi u pore sjećanja i odvaljuje pljusku.
Samo ponekad igramo ovu igru.
Onda kad želim da moj život ima smisao.
Ima li smisao?Imam li smisao?
Zatim se smjesti na mom lijevom ramenu i mrsi mi kosu.
Znam da mi oprašta moja izbivanja.
Ne idem dalje i znam da zna.
Iznova mogu čuti škripaj kočnica,drhtavi glas s druge strane telefonske žice.
Iznova mogu vidjeti malu baštu ispod naše kuće i obiteljsku sliku u kojoj je vrijeme stalo.
Stalo prije pet godina,
Stalo prije deset godina.
Post je objavljen 08.02.2011. u 21:17 sati.