Uvijek mislim da se sranja meni događaju, ali ako ćemo realno ne baš uvijek, ali ako ćemo i dalje kukati onda ću ponoviti-sranja se samo meni događaju. Ah ti pehovi, imala sam ih dosta. Nije baš najsretnije kad nakon napornog dana na poslu završite zaključani u wc-u i to u trenutku kad su svi već napustili firmu.
Jedna od mojih uloga na poslu jest da uglavnom ja prva otključavam firmu i zaključavam. Na kraju radnog dana dok svi jure već u 3 sata doma, ja ostanem još malo iza njih dok sve pogasim, zaključam i idem i ja laganini. No eto, povraga, danas kad sam sve ispratila imala sam još vremena za otići na wc, zaključam se unatoč tome što nema nikoga, jbg., navika mi se uvijek zaključati makar nigdje nikoga pa tako i danas. I nakon što sam obavila ono što je ljudski obaviti krenem se otključati kad ništa, ne mogu okrenuti ključ, zapela sam u malom wc-u s lijepim zrcalom. Mislim zrcalo je zgodno jer nemate nikoga kraj sebe pa se tu i tamo pogledate, napravite patničku facu, pa onda zamislite neki film i pomislite kako bi glavni lik u tom filmu već razbio zrcalo, razbio što god može razbiti,vjerojatno bi i školjku otrgnuo van...
A što sam ja mogla napraviti osim pogledati se još jednom u zrcalo?. Eh da, kad imate službeni mobitel onda na sreću ili nažalost ga nosite sa sobom i u wc tako da sam imala tu malu spravicu kod sebe i okrenula prvo broj kolegice da je pitam jel se njoj desilo već takvo sranje ili sam ja prva. Naravno bila sam prva, ali eto ona me uputila što bih vjerojatno i bez njene rečenice napravila da zovem kućnog majstora koji je uglavnom tu, ali prošlo je 3 sata i teško da je u blizini. Naravno dobro sam pretpostavila, nazvala sam ga i bio je negdje u trgovini, radno, ali se trebao vratiti u firmu tako da mi je preostalo čekati. I kao što rekoh, da je to film u pomoć bi mi došao neki super zgodni lik, ja bih već krepana sjedila na ploćicama i proklinjala svoj život, ah da, nisam sjedila, proklinjala jesam.
I tako opet sam zvala kolegicu, čakulale smo sve dok nakon 40ak minuta nije došao majstor i trgovkinja iz marketa i mojoj muci je došao kraj. Brzo su me otključali, pitali zašto nisam vikala jer nam je market odmah do ureda no nisam, lakše je bilo mobitelom, barem sam se nadala. Zgodan peh zar ne?.
Možda je ovo smiješno, možda nije, možda je naporno kao i naporan današnji dan, glava me boli od svega, teško je boriti se s ovakvim stvarima. Ah, što reći?, krepana sam, moram toliko toga kombinirati, o toliko stvari misliti i onda još nakon svega ostanem zaključana u wc-u samo sa službenim mobitelom. Ne biste li rekli da sam na kraju krajeva ipak savjestan radnik, ha???
Post je objavljen 08.02.2011. u 18:06 sati.