Jučerašnji dan odrađen je na poslu bez emocija, bez žara, bez volje, bez ičega...ali, s rezultatima...naravno...nije njih briga, ali...posao se mora odraditi.
Onako kao automat, malo sa uključenim mozgom, malo s isključenim mozgom odradila sam dan i posao za svoju plaću...za dobro moje drage firme...
Moja firma ima zaštitni znak...znak kojeg su odrali...znak koju su objesili i mi koji proživljavamo nepravdu vidimo ga kako viori na stupu ispred firme, kao prijetnja, kao upozorenje svima...kao upozorenje i vi ćete tako odrani visjeti ako se usprotivite...trpite...i šutite...i krv se cijedi i kapa po stupu i asfaltu...samo mi to vidimo...ali smrad se širi...to svi osjete...i oni...i oni koji su ga odrali...zato i kad jure prema svojim skupim automobilima na sastanke onako nehotice stavljaju ruku preko nosa i usta, kao kad ne želiš udahnuti hladni zrak, jer ti smeta...e tako oni i po zimi i po ljeti pokrivaju usta i nos, jer ne mogu podnijeti taj smrad...ali onako na brzinu uspiju udahnuti, uletiti u auto, u kojem ih čeka neki fini miris koji smo im mi radnici kupili i odvezu se sa mjesta zločina...i zaborave na nas...nas koji patimo...
Da bi mi dan bio zanimljiviji, usput sam svratila kod zubarice, koja me jadna razvalila...preznojavala se i ona, a bome i ja, ovaj put srećom, samo dvije anestezije i petnaest minuta bolnog čačkanja po kanalima...kaže ona, još malo i dižem ruke...ovo traje već pol godine...pa zaboga zelena...morat ćeš na faks...ovo nije dobro...
Ha,ha...ma daj mi reci, iznenadilo bi me nekaj dobro...
Doma, mali predah i akcija u kuhinji...akcija sarma za dva dana...kruh za dva dana...
Onako između bola u ustima, cendruljenja malog čeda, čujem temu na TV-u...8. kat kod Danijele - mobbing...priče i svjedočanstva žena koje su prilazile ovo što ja danas prolazim...
Sudoper pun mojih suza...kroz glavu mi leti...nisam sama, nisam luda, ovo je normalno što osjećam, kako se ponašam...nisam kriva, oni su...ali i još čvršća odluka...moram nešto učiniti, moram sa šefom razgovarati...
Razgovor je najavljen za sutra...još nisam dobila povratno u koliko sati će me primiti...naravno frkat će mi želudac do kraja današnjeg dana vjerojatno i onda javiti vrijeme...a možda me i odgoditi...ma, vidjet ćemo.
Kad sam toliko čekala, čekat ću još, koliko treba, ali ću progovoriti...
Vjerujem da mi neće biti laka noć...vjerujem da će biti razgovor mučan i težak...ali onaj osjećaj, onaj koji predpostavljam da će uslijediti iza toga...olakšanje...vrijedi...
Do sutra...pozdrav od zelene, svim mamama, svim ženama, svim roditeljima koji prolaze ovo što i ja...njihovim obiteljima, djeci, muževima...znajte, niste sami, nije vam lako, ali niste sami, niste ludi, rade vam nepravdu, niste krivi, a kažnjeni ste...progovorite...zajedno...možda učinimo nešto...!
Grlim vas sve u mislima...budite hrabri, budite hrabre!
Post je objavljen 08.02.2011. u 08:19 sati.