Marketing
Adamovo rebro
U Bibliji se kaže da je Eva (majka svih živih) stvorena od Adama (zemlje).
Točnije, njegovog rebra. Adam je tijelo, a Eva mozak.
Što se dogodi kada Evu boli rebro koje je zapravo Adamovo?
Dogodi se glavobolja. 
Prije otprilike 10 mjeseci osjetila sam bol u području lijevog rebra, ali se apsolutno nisam osvrnula na taj simptom razmišljajući o tome kako je to još jedna od „onih ozljeda“. Tu mislim na traumice koje su sastavni dio svih treninga i na koje se čovjek jednostavno s vremenom prestane obazirati. Tako se nisam ni ja obazirala na to žuljanje gotovo 8 mjeseci. Privikla sam se na bol. Što je svojstveno nama ljudima kad nam se ne da tražiti rješenje-zažmirimo i nadamo se da će proći.
Jedan vikend otišli smo biciklima na vrh Sljemena i to me koštalo neizdržive boli te me primoralo na posjet liječniku.
Nakon rtg-a i konzultacija s dva kirurga i jednim fizioterapeutom, nitko nije točno znao reći o čemu se radi pa su pretpostavili da je došlo do ozlijede rebrene hrskavice tj. njenog napuknuća i predložili mirovanje od mjesec i po dana. Mjesec i pol dana bez treninga?!?! Skoro me srce ostavilo.
No, tih mjesec i pol dana odlučila sam maksimalno iskoristiti i napraviti reviziju svog ponašanja. Jedna sam od onih koji smatraju da većina fizičkih tegoba svoj pandan ima u psihi. Između ostalog sam odlučila postaviti problem tj. bolno rebro i na grupnoj terapiji po metodi Berta Hellingera. Ono što mi se pokazalo, nije me zapravo pretjerano začudilo, a može se svesti na dvije riječi: „ako ne smije boljeti „tamo“, boli ovdje“. Tko ima uši, neka čuje.
I tako sam se susrela s još jednim problemom, a on se zove: mogu ja to.
Ovako to zvuči vrlo samouvjereno i poželjno, međutim u sebi krije jednu fenomenalnu zamku: onaj koji sve može, taj nije kadra povući crtu i postaviti granicu.
Jer, nije upitno može li se, nego želi li se baš sve ono što se može.
Dani su prolazili, a ja sam njegovala svoje rebro.
Čitala sam mu priče za laku noć i masirala ga gavezovom mašću koju sam dobila na poklon.
Shvatila sam koliko olako shvaćam ljusku koja nosi moju dušu, a moja duša je teška tako da to baš i nije lak posao. 
Ozljeda me naučila dvije stvari: disciplini i strpljivosti.
Nisam još ovladala majstorski ovim područjima, ali trudim se. Svaki dan u svakom pogledu napredujem sve više.
Isto tako, naučila sam da ne moram baš uvijek sve moći. I da većinu toga što i mogu, zapravo ne želim. Da si mogu dopustiti pokazati da sam slaba. Drugim riječima da nešto ne mogu.
Vratila sam se na treninge i počela raditi puno pažljivije i sporije. S poštovanjem prema svom tijelu. To se odrazilo i na metodičniji pristup tehnikama – ne treba baš uvijek glavom kroz zid.
Moj sensei mi je tu pružio veliku podršku i pomoć. Kao i svi kolege u klubu.
Kao jedina žena uvijek sam se trudila da ne zaostajem previše.
Smatrala sam da moram pokazati da „sve mogu“ i onda kad ne mogu.
Cijenu sam platila i to ne samo na treningu, nego i u životu.
Kada čovjek nešto može, ljudi se ne obaziru. Idu do kraja: jer, čemu biti oprezan ili obziran s onim koji može sve?
I tako sam spoznala da nisam svemoguća i da nije neki veliki problem ako to i pokažem.
Štoviše, granica je ondje gdje se više ne želi svemoći.
I na kraju koje je naravoučenje?
Adam i Eva ne mogu biti ništa do li jedno tijelo.
Post je objavljen 07.02.2011. u 22:24 sati.