Marketing
Putokazi
Godinama sam brstila knjige s očeve police….. Svaku sam otvarala s potpunim povjerenjem… kroz svaku sam plovila s posebnim osjećajem i pažnjom jer sam znala da je on nekada davno šetao istom radnjom. Imala sam osjećaj da nas te radnje spajaju... da mi je ostavio životne poruke kroz te knjige….
Puno je knjiga koje sam dobila na dar…. I sve su one na neki način posebne i obojane ljudima koji su mi ih darovali.
Upravo sam završila čitanje jedne knjige koju sam dobila od svoje Sandre i skužila sam da nas je ovaj ludi tempo života toliko fizički udaljio, postavio nam toliko granica i međa… viđamo se u trku…. živimo od uspomena…. u kratkim susretima nabrzaka prepričamo što je proteklo rijekom života od zadnjeg viđenja i nemamo više vremena za dublje priče…. No zato su tu knjige. Darovala mi je knjigu „Otmjenost ježa“ – Muriel Barbery…. Kad sam zatvorila zadnju stranicu, pomislila sam: „Da… to je život! Hvala ti što si me povela radnjom koja te dirnula…. hvala ti što si znala da ću uživati u šetnji stazama na koje si me uputila… „
Knjiga je pohranjena u mojoj memoriji povezana uz Sandru. Već za par dana neću znati ime autorice…. uskoro ću zaboraviti i točan naslov…. ali zauvijek ću se živo sjećati radnje i tko mi je darovao knjigu.
Srđan je moj dragi anđeo koji živi u dalekom svijetu…. S velikom radošću pratim roman njegovog života… i iskreno se nadam da će ga jednoga dana i napisati….
Prošlog ljeta me upoznao sa svojom prekrasnom obitelji. Ne mogu opisati radost koju sam osjetila kad mi je doveo svoje anđele… u najtoplijem danu prošlog ljeta. Razgovarali smo svi u glas… bilo nam je vruće i nismo se stigli narozgovarati… ali onda je poštom stigla knjiga… kojoj je na prvoj stranici pisalo kratko… mojoj „Doni“…. Progutala sam je u par sati… zalila korijen moje breze rijekom suza…. i u svoj folder u srcu pospremila radnju knjige Bernard Schlinka „Žena kojoj sam čitao“ ili „Čitač“. Zauvijek će uz prizore tog romana biti upisana Srđanova duša…. Nije Srđan jedini koji me knjigom uspio rasplakati kao šiparicu. Winnetou mi je poklonio knjigu Jadranke Brnčić „Vezan uz snop života“. Ne mogu vam opisati zahvalnost koju sam osjetila što mi je omogućio čitanje te knjige.
Sama odavno nisam kupila ili u knjižnici posudila roman. Previše cmoljim i što sam starija sve teže podnosim takve emotivne ispade pred samom sobom…. pa biram drugu vrstu knjiga. Aliiii…. zato postoje dragi ljudi koji me eto ipak povedu u te čarobne šetnje radnjama romana po kojima ću ih pamtiti zauvijek….
Zato me nema…. čitam po preporukama i plačem…. Ali ne plačem od tuge… odlično sam i sve vas puno volim…
Post je objavljen 07.02.2011. u 21:41 sati.