Vjeko mi je došao na početku sezone i pitao me za posao. Rekao sam mu da nema beda. Čim izađemo iz ljetne sheme i čim se otvori drugi šank eto njega tamo.
To se nije dogodilo. Drugi šank nikada nije otvoren preko tjedna.
Razlozi su slijedeći:
- ljeto se odužilo i potpuno je normalno bilo sjediti na terasi do polovice 11. mjesca (nekima je, doduše normalno čitavu zimu... )
- zabrana pušenja je samo pridonijela tome da se gosti zadrže na terasi
(i ono treće i najgore)
- kriza
Da će biti kriza to se dalo naslutiti, ali u ovim razmjerima...
Kriza se osjeti na svakom koraku, a kod nas je vidljiva posebno jer smo veliki prostor pa često zjapimo poluprazni...
Stoga se kreće na plan B. Spuštanje u nižu brzinu. Smanjenje broja programa. Pažljiv odabir programa. Spuštanje cijena.
Taktika kao hodanje po ledu.
Tjedni puštači mjuze su nažalost ostali bez plaćenog posla. Broj koncerata se drastično smanjio. Sva zbivanja se rade sa daleko manjim budžetom jer je naravno i broj posjetitelja manji.
S druge strane samo zaoštravanje:
- proizvođači i dobavljači povisuju cijene
- Zamp uvodi novi namet
- voda poskupljuje i to žešće
- računi redovito stižu
- ja ne pijem
Ljudi su postali nervozni. Mislim u ovim krajevima ljudi su standardno nervozni (zato to više sile svako malo iskoriste pa nam nabiju neki rat), ali kad rade mjesecima bez plaće, pa onda dobiju još i otkaz na tom neplaćenom poslu onda ta nadrkanost ode u crveno...
Ja sam prvi koji je pregorio. Shvatio sam da ako ovako nastavi neću imati nikakve šanse da povratim uloženi novac u ovaj klub za vrijeme svog mandata.
Divno temperamentan proklinjao sam sve redom i neredom.
No onda sam pomislio na 2074. godinu.
Devedesetčerverogodišnji Alen Mance sjedi na vrhu brda i razmišlja o mladim danima. Da li se želim svojih tridesetih ( yup, dvadesete sam već odradio... ) sjećati kao godina koje sam proveo živčan zbog neke gluposti kao što je kriza koju je ionako izazvao neki majmun sa vrha.
Dovoljno mi je već to što ću se kraja dvadesetih sjećati polu traumatično jer sam se zarpao poslom i brigom do te mjere da sam zaboravio da sam mlad i zdrav i da bih se ponekad trebao zabaviti.
Okrugli barba je na Korzu za Novu godinu ljudima poželio puno dobre volje.
Moja draga mama me je jednom podsjetila da zdravi imaju tisuću želja, a bolesni samo jednu.
Dakle:
- zdrav sam i (relativno) normalan
- živim u (relativno) lijepom dijelu zemljine kugle i koristim svaki slobodan trenutak da zbrišem u prirodu i sa sobom povedem društvo
- moja bicikla ima napumpane gume
- 90% ljudi koji dolaze u Palach su super
Zaključno tome neću se ništa bedirati. Višak vremena uzrokovan manjkom posla iskoristit ću na zajebanciju.
2011. godina biti će godina kada u određenim trenucima možda neću znati kako platiti račune i tko mi glavu nosi, ali sam zato odlučio da ću se zajebavat k'o nikada!!!
Post je objavljen 07.02.2011. u 15:09 sati.