Marketing
Tunis i Egipat: narod protiv diktatora i protiv globalnog imperija
Revolucionarnim događajima u Tunisu slijedili su slični potresi širom arapskoga svijeta. Epicentar je sada postao Egipat. Arapski svijet u burnom je previranju, a to nije počelo jučer.
Triput sam posjetio Tunis u razdoblju između 1992. i 2000. godine. Mogao sam uočiti kao se zemlja mijenja. Pod autoritarnim režimom tadašnjeg predsjednika, događao se proces modernizacije i sekularizacije. Moje su simpatije naravno s narodom. Jedna Ne pada mi napamet praviti se pametan i pokušati nešto analizirati i predviđati. Kako kaže Srećko Horvat dolje - svaka je zemlja drugačija.
Svi imamo svoje živote i ne možemo pratiti sve što se zbiva, čak i kad je veliko. Evo i ja tek sada nalazim vremena, da nešto o tome napišem. Ali barem minimum solidarnost vrijedi pokazati. Posjetite facebook stranicu Solidarnost s egipatskim narodom, pregledajte novosti, priključite se.
Povod za ovaj tekst mi je predavanje, koje su u prostoru Zelene akcije u Zagrebu u srijedu 2. veljače održali Srećko Horvat i Ivana Biočina, pod naslovom "Grad smeća ili zašto Mubarak mora pasti". Oni su prije samo mjesec dana posjetili Egipat. Preko skypea, Srećko se spojio sa svojim prijateljem u Kairu i mogli smo direktno slušati njegov izvještaj. Ovdje prenosim prvi dio svojih bilješki iz Horvatovog govora i telefonskog razgovora. Drugi dio, o "Gradu smeća", prikazat ću za koji dan, nadam se već sutra, te ću uvrstiti u Elektronsko glasilo "Zelena politika", čiji nulti, ogledni broj upravo završavam. Dodajmo, da su 28. siječnja Inicijativa "Solidarnost s egipatskim narodom" i Centar za mirovne studije održali prosvjed ispred Ministarstva vanjskih poslova u Zagrebu, gdje je također govorio Horvat.
Evo još nekoliko važnih poveznica.
Osudimo egipatski režim (na h-alter.org)
Solidarnost s egipatskim narodom (facebook grupa)
Srećko Horvat: Mubarakovi posljednji trzaji (30. siječnja)
Tariq Ali: Egipat neće biti novi Iran
Pokret 6. travnja
Slijede bilješke s Horvatovog predavanja, uz ponešto mojih naknadnih razjašnjenja. Naravno, ja odgovaram za to da li sam točno uhvatio i zabilježio. Svoju opasku o "naivnosti" Horvat je pojasnio u svojoj kolumni u Večernjaku jučer, pod naslovom "Foucault u Kairu".
Revolucionarna zbivanja u arapskim zemljama od početka ove godine navode na želju da se sve svede na zajednički nazivnik. U tome međutim treba biti oprezan, jer svaka zemlja ima svoje specifičnosti. Prije mjesec dana bio sam u Egiptu i mogao sam steći određeni uvid u to što se događa. Upravo su bili održavani izbori, svi vođe opozicije bili su u zatvoru. Vidjeli smo kako policija premlaćuje nekog starca, takve su scene bile obične.
Medijski prikazi prikazuju kao da je revolt u Egiptu izbio posve iznenadno, bez najave i pripreme. U stvarnosti, ovo što se sada događa dugo se pripremalo. Prvi veliki protest, koji je prekršio zabranu javnih okupljanja koja je već desetljećima na snazi (Zakon o izvanrednom stanju na snazi od 1967.), organiziran je 2000. godine, u znak podrške "Drugoj intifadi" u Palestini. Tri godine kasnije, dogodili su se prosvjedi protiv intervencije u Iraku.
Tijekom 2004. i 2005. godine događa se niz prosveda, iz koji se rađa pokret Kefaja (Dosta!), koalicija koja zahtjeva političke slobode, ostavku Mubarataka i spriječavanje da njegov sin bude proglašen nasljednikom.
U slijedeće tri godine, 2006.-2008., organiziran je niz štrajkova, praćenih javnim prosvjedima. Najveći se dogodio 6. travnja 2008. u radničkom gradu El Mabela, gdje se cijeli grad pridružio radnicima. Tada su inicijativu preuzeli pretežno mladi ljudi, koji se masovno služe facebookom i twiterom za koordinaciju djelovanja. Tako je nastao "Pokret 4. travnja".
Djelovanje ta dva pokreta pripremilo je današnje masovne prosvjede. Tijekom 2008. i 2009. organizirano je 800 štrajkova. Važni su bili prosvjedi na kojima se tražilo oslobađanje političkih zarobljenika, koji su sada svi pobjegli iz zatvora.
Ovi pokreti nastoje minimalizirati nasilje i nerede, te spriječiti kriminal. Narod se od početka prosvjeda 25. siječnja samoorganizirao za spriječavanje nasilja i pljačke. Kod nekih osoba, koje su izazivale najviše nereda, kad su ih uhvatili i pretresli nađeni su dokumenti da pripadaju policiji. To je stara taktika ubačenih provokatora. Mubarakovi ljudi započeli su nasilje na ulicama 2. veljače, napadajući prosvjednike.
Dok samoorganizirani narod i prosvjedni pokreti imaju svoje jednostavne zahtjeve, kod političara i političkih analitičara u svijetu javlja se opći strah neće li se ponoviti Iran 1979.. Tada je masovni prosjved srušio okrutnu diktaturu šaha Reze Pahlavija, koju su podržavale SAD, a na vlast su došli radikalni islamisti. Zbog toga stručnjaci i vlade oklijevaju dati podršiku egipatskom narodu. Oni kojima su puna usta demokracije, oklijevaju poduprijeti demokratske procese i obaranje diktatorskih režima u islmskim zemljama, jer bi harod na izborima možda glasovao pogrešno.
U slučaju Egipta, međutim, valja reći da organizacija Muslimanska braća danas nije tako radikalna kao što je nekada bila. Ona čak nije na popisu terorističkih organizacija CIA-e. Oni su se javili 26. siječnja i rekli da nisu oni pokrenuli prosvjede, te su javno dali podršku političkom lidrer Mohamedu El Baradeiu, u svijetu poznatom bivšem šefu Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), On zastupa neku vrstu socijaldemokracije Trećeg puta. Ako dođe do rušenja Mubaraka, moguća je prelazna koalicijska vlada Muslimanske braće i El Baradeia.
Sami Amerikanci zakuhali su stvar, podržavajući diktatorski režim zbog svog strateškog interesa, kao što su činili i u Iranu od 1953., kad je bila srušena demokratski izabrana reformska vlada Mohameda Mosadeka. SAD su snažno podržale Anvara El Sadata u sklapanju mira s Izraelom 1978., te otada daju Egiptu dvije milijarde dolara pomoći godišnje, od čega 80% ide za vojsku.
Nasuprot strahovima od moguće pobjede ekstremista u budućnosti, danas bi nam trebala "naivnost" u smilu Michaela Foucoulta, koji je nakon rušenja šaha 1979. posjetio Iran i pisao dopise za Corriere della Sera, hvaleći islamsku revoluciju i revolt masa protiv globalne hegemonije.
Nasuprot analitičarima koji su usmjereni na visoku politiku i svuda traže organizirane snage koje su u pozadini, ovo što se događa zaista jest prvenstveno spontana pobuna naroda protiv režima. Čuju se razne spekulacije, čak i El Baradeia sumnjiče da je američki igrač jer sudjeluje u nekim projektima koje financiraju zaklade Georga Sorosa i Bila Gatesa. Ali u vrijeme kad su SAD pripremale napad na Irak i uporno inzistirale da Sadam Husein ima oružje masonog uništenja, El Baradei, kao predsjednik IAEA koja je slala istraživačke timove u Irak, bio je glas razuma.
TELEFONSKI RAZGOVOR S ČOVJEKOM IZ EGIPTA.
Četiri dana nisam spavao. Emocije ljudi su snažne. Često se boje i žele stabilnost. Raste kriminal, ljudi se samoorganiziraju da ga suzbiju. A državna televizija i dalje neumorno emitira propagandu. To je pranje mozga. Danas nakon više dana opet možemo koristiti internet, ali ne možemo slati SMS poruke. Vlada nam šalje SMS poruke da nas obeshrabri. Nikakvim medijima ne može se vjerovati, ne vjerujte nikome o tome što se stvarno događa.
Ljudi se organiraju po susjedstvima, organiziraju kontrolne točke i kao i policija presreću i pretražuju prolaznike. Ljudi stoje s batinama, noževima, improviziraju barikade, čuvaju svoj kvart od kriminalaca, napadaju ljude za koje sumnjaju da su kriminalci ili policijski agenti. U ulici od 200 metara ima 15 kontrolnih točaka. Ljude u susjedsvima spaja osjećaj solidarnosti, ali takvih susjedstava ima mnogo. Stalno se čuju pucnjevi. Kriminalci koriste priliku.
Režim je mobilizirao svoje pristaše i započeo pravi građanski rat. Ovo može trajatati još jako dugo ako vlada odluči potpuno uništiti zemlju prije nego ode. A morat će otići. Mubarak je jučer održao vrlo emotivan govor na televiziji, obećao je koncesije, ali su zatim njegovi pristaše započeli brutalne napade na prosvjednike.
Što kad Mubarak padne? Svi se boje kaosa. Poželjne su postepene promjene, ali on mora otići. Neki kažu da vlada treba dobiti šansu da započne promjene, drugi kažu da će voditi istu politiku ćim se prosvjednici povuku. Ljudi koji demonstriraju na ulicama ne vjeruju vladi, ali su skeptični i prema svim političkim pokretima, i prema El Baradeiu i prema Muslimanskoj braći. Nadam se da će iz svega ovoga izaći neki novi politički pokret, nova snaga.
Post je objavljen 06.02.2011. u 23:23 sati.