Marketing
četvrti dan nepušenja
Prije nešto više od godinu dana dobra doktorica mi je govorila razne strahote koje će mi se ubrzo odgoditi ako nastavim, ali nije me uspjela dovoljno preplašiti da bih se zgromio i momentalno prestao. Jedan od mojih problema je što sam neustrašiv. Istina, dala mi je za misliti, ali o tome sam mislio i ranije, mnogo sam puta smislio da bih trebao prestati, dapače, svako malo sam i pokušavao, u jednom navratu sam apstinirao čak petnaest dana, ali sve uzalud. Uvijek me zavede pomisao da sam toliko cigareta već popušio da jedna više neće činiti nikakvu razliku.
Ako vas zanima kako sam proveo posljednja četiri dana… - uglavnom sluđen. Satima ne mislim ništa drugo nego kako bih rado zapalio, gdje se nalazi najbliža cigareta, ako zamolim onu prijaznu osobu za susjednim stolom da mi pokloni jednu da li ću je dobiti, koliko je minuta prošlo otkako sam posljednji put poželio cigaretu… Zatim me nešto povuče, zabavi, zaigra i cijeli sat ni ne pomislim da cigarete postoje, a zatim iznova. Osjećam oči kao ping-pong loptice, napuhane i tvrde,a odostraga žare. Vrhovi ušiju mi bride, a nos se smrzava. Umoran sam, samo bi spavao, ali živci toliko titraju da ni slučajni ne mogu zaspati. Nervozan, nespokojan, živčan… Da mi je ostalo snage i kondicije najradije bih optrčao maraton oko Sljemena, to bi mi sigurno pomoglo, jedino što - nažalost - jedva imam snage da se polako uspnem stepenicama na prvi kat.
Odlučim izaći iz kuće, oblačim prsluk, primijetim da sam ga obukao naopako, v-izrez okrenut na leđnu stranu. Zatim tražim naočale koje sam skinuo i odložio da bih obukao prsluk, ne mogu biti dalje od dohvata ruke, ali ih ne uspijevam naći nekoliko minuta. Naravno, tu su mi pred nosom. Onda pokušavam izaći iz kuće, ali se ključ neda ugurati u bravu. Naravno kad ga guram s nazubljenom stranom nagore.
Vozim. Ljudi iza mene trube i signaliziraju svjetlima. Što im je? Aha, vozim dvadeset na sat. Ubrzam. Gdje sam se ono uputio? Dok stignem kamo sam nakanio tri puta zaboravim i prisjetim se kamo idem. Onda svjetla na semaforu: upali se zeleno, ljudi ispred mene odu, ja ih gledam i ne znam što mislim sve dok oni iza mene ne podivljaju. Trube ko ludi! Jurnem i pitam se - kakvo je svjetlo bilo na semaforu kad nitko nije krenuo za mnom? Tko zna kroz koliko sam crvenih svjetala prošao u ova četiri dana! U mesnici mi mesar pruža kusur od dva puta dvadeset kuna. Znam da mi treba vratiti pedeseticu i dvadeseticu, i samo da ga upozorim napravio bi tako uz najdublje izvinjenje, ali nemam snage išta izustiti.
Znam da ima onih koji su lako ostavili cigaretu i onih koji su to napravili tako odlučno da se nikada kasnije ni na časak nisu pokolebali. Moj otac je pušio dvadeset godina, a onda je jednoga dana samo rekao „Dosta!“ Nažalost, nisam od takvih. Zavidim i čestitam svakome tko je uspio.
Jedino što mi donekle pomaže je smiješno. Ne mogu izbjeći da se nađem u kafiću - svi oko mene imaju pripaljenu cigaretu u prstima ili im čik visi s ruba usnica. Ja si zamislim da me je mrski neprijatelj strpao u zatvor ni nastoji me slomiti. Jedna od stvari kojima me nastoji slomiti je da mi uskraćuje cigarete. Da bi me više mučio meni neda, a onima oko mene neštedimice dijeli da mi puše pred nosom. E, tu se ja ne dam mrskom neprijatelju! Doduše, nisam siguran da li mi stvarno pomaže to što zamišljam ili mi iluziju da ne pušim olakšava dim oko nas koji se može lopatom izbacivati iz lokala.
Primijetili ste da već četiri dana nisam napisao novi post na blogu? Svako malo mi padne na pamet nešto što bih rado zapisao, ali nisam u stanju sastaviti dvije suvisle rečenice. Olakšava što sam drugog dana zalijepio nikotinski flaster. Pomaže i povremeno gutljaj whiskya. Olakšava i pomaže, ali svejedno je strašno. Imam osjećaj (i objektivne pokazatelje) da mi je kvocijent inteligencije spao na šezdeset, na ništa se ne mogu usredotočiti, razdražljiv sam, dođe mi da skočim na nepoznate žene na ulici (mnogo češće i jače nego inače), raznorazne mi ludosti padaju na pamet… I još bih sve to nekako uspio savladati, ali najgore su one misli koje sasvim prirodno iskrsnu: „… a sad si idem lijepo jednu zapaliti…“ kao što sam u proteklih trideset godina nebrojeno puta pomislio i napravio i bojim se i ljutilo bi me da to napravim prije nego se prisjetim da sam zapravo prestao pušiti.
Koliko god ovi dani bili izluđujući i naporni, koliko god nisam siguran hoću li uspjeti, ipak me ona pomisao kad već ležim u krevetu, posljednja prije nego utonem u san, kad sam već siguran da ću se u narednom trenutku obeznaniti, da nema izgleda da se više ustanem i podlegnem napasti, ispunjava neizrecivim zadovoljstvom: „Protekao je cijeli dan da nisam zapalio!“
Post je objavljen 06.02.2011. u 01:42 sati.