Zahvaljujem Ti Bože na ovom djetetu,
čije čuđenje još nije ustupilo mjesto drskosti,
čije vjerovanje još uvijek piše pisma Djedu Božičnjaku,
čiji snovi plove duginim bojama crtanih filmova...
...mjesto da laikaju facebookom ili prebiru po mobitelu.
Neopisivo teškim čini se zadatak roditelja,
pripremiti ga na surovost života,
a ne raniti tu nevinost djetinju.
Svemu uprkos, neizmjerno zadovoljstvo jest
hraniti ga iskustvima i spoznajama koje meni podario je život.
Korijene, što sežu preko mojih roditelja
s veseljem obavijam oko krhkog stabalca djetinjeg,
u nadi da veza u koju izrastaju nikada se raskinut ne može.
Od svih vrsta na ovoj, kugli zemaljskoj,
čovjek je najviše ugrozio svoju.
Nećemo mi izumrijeti od zagađenja ili nedostatka pitke vode.
Ne prijeti nam uništenje od ratova, prirodnih kataklizmi ni napada iz svemira.
Nas razara zaborav, kronično pomanjkanje sjećanja.
Grabimo sve većim koracima naprijed,
ne osvrčući se ni na tren, kako bi bacili pogled preko ramena.
Da njime bar okrznemo sve ono dobro što nam prošlost daruje.
Nesebično nam pruža odgovore na mnoga pitanja,
tuđih pogrešaka pregršt nudi nam na dlanu.
Sljepoća nam se u srce uvlači,
dok zablude umom caruju.
Ipak.... možda nije sve izgubljeno,
dok je ijednog djeteta nevinog,
gladnoga ljubavi i žednog uspomena,
dok na vrata našeg srca kuca smijeh grleni,
a ruke nam cjeliva suza kristalna,
dok poljupcima rastjerujemo strahove djetinje
i zacjeljujemo razbijena koljena...
Zahvalit Ti moram Bože još jednom
što dao si više no usudih se molit,
dječaka iz bajke, to dijete iz snova,
nevino, bistro,
nježnoga srca i britkoga uma.
Zar ima nešto više da majka poželi?
Samo život sretan da Bog mu udijeli.
Post je objavljen 05.02.2011. u 13:39 sati.