Kako ima istine u ovome. "I onako ne mislim dugo ostajati na ovom poslu, prvom prilikom bježim iz ove ludnice i to idem do kraja, do samog vrha!" - pisala sam prije godinu dana. Doduše, nedostaje mi samo 2-3 stepenice do samog vrha, bar što se tiče moje struke. Ono što sam tražila sam i dobila. I sad postavljam pitanje da li sam to zapravo htjela? Da, u to vrijeme sam to priželjkivala. I uspjela sam ostvariti svoju želju. I na to sam jako ponosna!
Ali, kako uvijek u mom životu postoji jedan veliki ALI... Sad sam sigurna da ovo nisam željela. Naporno je i stresno, jedva izdržavam. A još uz to, imati puno mlađu kolegicu koja me "uči svom poslu" koji sam naučila prije nekoliko godina... Koja pametuje i ponaša se kao da je glavni šef... Pomalo mi se povraća od takvih ambicioznih osoba. Čak sam u nekoliko navrata pomislila kako je zaljubljena u svog šefa, učinila bi sve za njega, vjerojatno i pojela svoje govno. Nažalost ili nasreću, sad imam priliku i takvu osobu poznavati. Često se uhvatim kako prevrćem očima, nadajući se da nitko ne vidi. Ionako svi o meni misle da sam umišljena kučka, jer teško se uklopiti u uhodanu kolektivu, slušajući zlobne komentare tipa: a ova nova pih... Nitko ni ne daje priliku upoznati me kakva jesam. Jer, iako zajebana, jako sam zabavna, ali postaje mi jako teško smješkati se slušajući razgovore o nedjeljnjim misama, savršenim obiteljima... Da, samo slušajući, jer o tim "uobičajenim" stvarima nemam komentara pred svima. Zapravo imala bi puno toga za reći, ali bojim se i pomisliti šta bi drugi rekli da kažem da nisam krštena, da mi je djetinjstvo bilo sjebano, da su se roditelji mrzili. Nisam jedna od onih iz savršeno sretne obitelji i nemam zabavne i poučne priče o istim.
Često se uhvatim razmišljajući i o dolasku u metropolu. Sjetna sam, nostalgična, nedostaju mi prijatelji, poznati ljudi. Lako se izgubiti u ovako velikom gradu. Koliko god srala da mi nije bitno zbog mog već spominjanog sada već i bivšeg frenda, užasno sam ljuta na njega (zapravo na sebe) jer imam osjećaj da me zajebao (sama sam sebe zajebala). Ili sam možda jedna od onih koji nikad nisu zadovoljni s nekim stvarima?? Moj divni bivši cimer kaže da sam se u ovih desetak godina zasitila svog posla, svoje struke i da je vrijeme da nešto mijenjam. Imam par opcija koje koštaju, još razmišljam, jer ne vjerujem da ću ovdje ovako dugo izdržati, jer imunitet mi je totalno sje... zapravo nemam ga više!
I na kraju se pitam što poželjeti, a da ne požalim, jer što poželim, to i ostvarim, ali požalim.
Post je objavljen 28.02.2011. u 19:13 sati.